I tako već skoro četvrt vijeka.
Nema ko od Beograđana nije čuo za nju, bar od onih starijih. Mnogi, pak, ne znaju da je Jasmina “kraljica prestoničkih visina” postala sasvim slučajno.
Oduvijek sam voljela da putujem, obožavam avione. San mi je bio da postanem stjuardesa. Upravo zbog želje za putovanjima sam upisala saobraćajnu školu. Jedno vrijeme sam radila kao turistički vodič. A onda su došle devedesete, teška vremena. Prijavila sam se na konkurs za dimnjačare, mislila sam da ću kratko ostati, ali eto, vjerovatno ću biti ovdje do penzije – počinje priču za Blic Jasmina Dinić, rodom iz Prištine.
Nesuđena stjuardesa simboliku, kako ponosno ističe, pronalazi u svom datumu rođenja. Naime, došla je na svijet 5. juna na Svjetski dan zaštite životne sredine.
– Ljudi se obraduju kada me sretnu, ozare se. Odmah traže da se uhvate za dugme, a ja ih “uputim” na rajsferšlus, jer su nam takve uniforme, i kažem im da je dovoljno da pomisle nešto lijepo. Najdraža mi je ta komunikacija, kada vidim da neko nije mrgud – objašnjava Jasmina koju od milošte zovu Džasmin.
Posao kao posao, kaže, nekad je težak, a nekad lak. Dešava se da ima dosta nabacanog šuta i maltera, dimnjak “ne ide ravno”, te za čišćenje utroši pola sata, ali u težim situacijama i do dva.
Prva asocijacija kada se pomenu odžačari su krovovi, međutim, Jasmina objašnjava da se danas u tom svijetu drugačije radi.
– Svaki dan je za sebe, čistim odžake, tučak, peći… Ipak, čišćenje se rijetko radi sa krova, od 100 slučajeva u dva, već se obično obavlja u taložnicima ili sa tavana. Takođe, kada sam počinjala, 1996. morala sam da nosim plinsku bocu gradskim prevozom. Sada se odvezem automobilom. Dešava se i da ljudi ne znaju da, ako se griju na pelet, i taj kotao mora da se čisti, pa onda nastane problem – kaže Dinićeva i ističe da se osjeća superiorno, te da je pogled sa visina fantastičan.
Do prije pet godina Jasmina je radila u jednoj firmi, da bi sa suprugom osnovala zajedničku u Zemunu.
– On je po profesiji bravar. Radio je ranije u “Zmaju”, ali je zbog mene zavolio dimnjačarstvo. Spretan je i temeljan. Na neki način su nam povezane struke, a i oboje smo naknadno završili mašinsku školu i sjajno se uklopili. Od mene je učio zanat i sada je jedan od najboljih dimnjačara u Beogradu – ponosno ističe ona.
Kako dodaje, koliko joj je poznato, titulu jedine dimnjačarke drži već 24 godine.
– Jedna žena se okušala kao odžačar prije mene u firmi, ali se zadržala samo dva ili tri mjeseca – kaže ona.
Govoreći o obimu posla i mladim nadama u dimničarstvu, Dinićeva ističe da se “svi dive, ali niko neće da se prlja”.
Kćerke ponosne
– Nema mnogo novih, mladih dimnjačara, bar ne da ja znam. Mahom su to ljudi koji su cijeli radni vek u ovom poslu. Svi kažu da je lijepo, ali im je prljavo i teško. Stari zanati generalno izumiru. Danas bi svi htjeli da budu IT stručnjaci – objašnjava Jasmina Dinić.
Tako su i njene kćerke, kaže, krenule drugim stopama.
– Jedna kćerka je sanitarni inspektor, a druga kuvar. Kada su bile male, naš posao im je djelovao čudno, a danas su ponosne. Dive se suprugu i meni zato što smo 24 sata nerazdvojni, što na poslu, što kod kuće – priča ona.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu