Nakon što se penzionisao posao je preuzeo najmlađi sin Zoran, koji je nastavio porodični biznis.
Ovaj posao i dalje se obavlja ručno, po istom receptu. Osim “slatke tajne zanata”, iskrenost i poštenje u radu ove bijeljinske porodice najbolja su preporuka. Potražnja za domaćim korama porodice Pandilovski ne jenjava decenijama.
Kao 14-godišnjak Slobodan Pandilovski je napusto rodnu kuću u Makedoniji i otišao u Beograd, a potom u Sarajevo, gdje je izučio tajne koradžijskog zanata, po kome je njegova porodica i te kako poznata u Semberiji.
Došao je u Bijeljinu 1961. godine, gdje je preko puta starog nebodera otvorio prvu radnju za proizvodnju kora za pite i baklave. Poslije četiri godine od opštine dobija lokal u kome se i danas nalazi i u koji svrati da popriča s mušterijama, ali i da nadgleda kako se posao odvija.
Nije bilo kao danas
Prisjetio se kako je to izgledalo davnih godina, kada je počeo da se bavi ovim poslom.
– Nije bilo mašina za miješanje kao danas. Sve smo radili ručno u kazanima, a za sušenje i pečenje smo koristili drveni ugalj. Posla je bilo preko glave. Kad su praznici uhvati se red ispred radnje. Danas kore mogu da se kupe na sve strane. Sa mnom je radila pokojna sestra, a kad sam se oženio, naučio sam i suprugu Milicu, koja je takođe bila mnogo vrijedna i koja nas je, nažalost, napustila 2006. godine – kaže Slobodan.
Svako jutro u kazanu ručno bi se zamijesilo 20 do 25 kilograma brašna, što je bilo izuzetno teško. Posao im je olakšala električna mješalica, koju je Slobodan naručio 1972. godine iz Italije. Kako su djeca rasla, kćerka Snežana i sinovi Dragan i Zoran, tako su se i oni uključivali.
Ni nakon šest decenija, od kada je počeo s proizvodnjom domaćih kora, ne odstupa od onog što je, kako naglašava, najbitnije, a to je kvalitet. Radi se svaki dan, a roba mora da bude svježa kako bi zadržavali mušterije. Nikada nisu proširivali proizvodni asortiman, a održali su se više od pola vijeka.
Tajne zanata
Zoran, koji je naslijedio porodični posao, kaže da je za dobar kvalitet kora najbitnije brašno, dobro ga zamijesiti, ali i spretne ruke.
– Ubacuje se malo soli, voda, brašno, mašina mijesi, određujemo mekoću. Ako je napolju hladnije onda tijesto mora biti mekše, ako je napolju toplije, tijesto je tvrđe. Nakon toga vadimo tijesto iz kazana i stavljamo na vagu. Svaki kolač mora da ima ima tačno određenu kilažu. Onda ih razvijemo oklagijom – priča majstor Zoran.
Mnogo je lakše, dodaje, od kada se ne radi na ugalj. Prvo su ovo gorivo zamijenili plinom, a sada i strujom. Volio bi da neko naslijedi ovaj zanat, ali sve manje vjeruje u to. Iako ima dvoje djece, nisu pokazali volju da se bave ovim poslom.
Domaćice
Semberskim domaćicama kore koje se prave u radnji “Pandilovski” su nezamjenjive na trpezi.
– To su jedine kore od kojih baklava bude ukusna. Domaće je domaće, a prave baklave, ni gibanice, nema bez dobrih kora – kaže Bijeljinka Nada Sekanić, koju smo zatekli u radnji.
Osim kora, Pandilovski prave kornete, mlince, ružice i rezance. I danas se, uprkos konkurenciji, za vrijeme praznika i slava čeka u redu da se kupe svježe kore. Bez njih se ne vraćaju u inostranstvo mnogi naši ljudi koji tamo rade i koji, ma gdje bili, uz pitu i baklavu evociraju stare i stvaraju nove uspomene.
Tradicionalne vrijednosti
Slobodan je zagovornik poštovanja tradicionalnih vrijednosti i zanata.
– Od zanata uvijek možemo imati parče hljeba i nadam se da će i mladi naraštaji to shvatiti. Dobar bravar, limar, pekar, nikada neće biti gladni – kaže Slobodan.
Svi danas, kaže, trče za nekim visokim školama, pa onda godine provode na birou tražeći posao.
– To je šteta. Imamo prirodna bogatstva, imamo vrijedne ljude i treba da damo šansu domaćoj proizvodnji i našim proizvodima – poručuje čiča Slobodan.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu