U ovu ali, nažalost, i druge rijeke na granici na njene obale smeće bacaju komšije, stanovnici sa dvije strane, u dvije države, u Hrvatskoj i BiH.
Dio starih automobilskih guma, plastičnih kanti i vreća, otpada iz klaonica, papira, čak i mrtve domaće životinje odnosi rijeka, dalje, svojim tokom. Valja se tako taj teret ljudskog nemara sve do prve krivine, zavoja ili rukavca, pa pristaje uz obalu. Glavnina se tu, u šipražju zaustavlja i trajno svjedoči o ekološkom nemaru i komšijskim odnosima prema prirodi.
Svjedoči Sava ponajviše i ponajčešće takođe i o odnosima jednih prema drugima, komšija sa dvije strane. Gomile otrovnog smeća su zapravo njihova ogledala, čiji odsjaj dopire daleko, ali ga oni ne vide.
To su slike koje individualno, svako ko posegne za vrećicom, vrećom ili tovarom smeća uronjenog u riječne talase, naslika o sebi i ostavi svojim potomcima. Zauvijek, nepopravljivo. Zajednička rijeka, prirodna granica, jeste stranica u istoriji Istoka i Zapada, zajednička sramota koja ne zbližava nego udaljava ljude, gradove i države.
To je, kako reče Miloš Milinčić, pedagog s ekološkim opsesijama iz Srpca, „žalostan primjer homo sapijensove nebrige prema majci prirodi, koja ne ostaje dužna“.
Upravo zbog te nebrige, zapuštenog korita, obala pretvorenih u deponije i minska polja, rijeka često podivlja i izlije se široko, dostigne i potopi naselja i gradove, i udari kao bičem sve dužne i nedužne. Ali, uzalud.
Samo pojedinci se bore da prirodi vrate njenu ljepotu, a ljudima čast i dostojanstvo. Ipak, njihov glas ne čuje se dovoljno daleko, što je veoma pesimistično. Njihova nada u bolji i odgovorniji odnos prema prirodi, prema Savi i njenoj opjevanoj ljepoti je snažna i nepokolebljiva, što je, u opštem sivilu i beznađu, optimistično.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu