Tokom ljudske istorije mnogi naučnici posvetili su svoje živote pokušavajući odgovoriti na ovo pitanje mnogo teza, bez konkretnih dokaza.
Džejms L. Helenbek je američki doktor i profesor na Univerzitetu Stenford koji je, umjesto da pokuša da odgovori na pitanje šta se događa poslije smrti, godinama proučavao šta se dešava u ljudskom organizmu neposredno pred smrt, u tim kratkim trenucima prije i tokom naših posljednjih izdisaja.
U svojim istraživanjim uspio je da utvrdi tačan redosled gašenja naših čula, koja je objavio u nekoliko knjiga, a za koja je dobio nekoliko priznanja i nagrada u oblasti medicine. Njegova najpoznatija knjiga je „Perspektive palijativne nege“.
Upravo u ovoj knjizi Helenbek o važnosti njege i brige pred smrt, kao i neophodnost kvaliteta tog vremena za sve pacijente – on tvrdi da doktori moraju da razumiju sve u vezi tog kratkog vremenskog pred smrt, prvenstveno redoslijed gašenja čula kod svojih pacijenata.
Prvo čulo koje gubimo, kako objašnjava Helenbek, je glad iliti apetit.
On objašnjava da je, sa fiziološkog aspekta, tijelo u tim trenucima svjesno da ne može više prerađivati hranjive supstance iz hrane, kao i to da mu neće trebati u budućnosti – tu naravno postoji i psihološka strana kada smo mi svjesni da nam hrana nije više potrebna.
Ubrzo nakon toga čovjek više neće osećati potrebu za vodom – izgubiće osjećaj za žeđ. Iako u tim trenucima ljekari, kao i naši voljeni, nam često nude vodu kao oblik utjehe, ona u tom trenutku nema nikakvu svrhu.
Posao vode je da naše tijelo nastavi da radi kako treba, a u tim trenucima tijelo usporava i prestaje funkcionisati.
Govor
Osoba kada je blizu smrti često više ne može da govori ali za mnoge to nije fizički problem. Sa medicinskog stanovišta, ljudi u tim trenucima imaju sposobnost govora.
Međutim, mozak prestaje da šalje signale potrebne za govor naglas, a Helenbek smatra da je to oblik pražnjenja kroz prekid komunikacije sa živima. Zatim, nakon određenog vremena nakon gubitka sposobnosti ili želje za govorom naglas, vid nam postaje sve lošiji. U početku nam sve postaje mutnije, a mnogi onda počinju vidjeti samo prigušeno svjetlo.
Vid
Osim gubitka vida, mnogi umirući vide nešto sasvim drugo prije nego što umru u odnosu na ono što je ispred njih. Ovo iskustvo je različito za gotovo svakoga. Neki vide živopisne halucinacije, neki voljene koji su otišli prije njih kako čekaju raširenih ruku, a neki samo šarenolike boje koje ih vuku napred. Ubrzo nakon što njihov vid nestane, i čulo dodira polako nestaje.
To znači da njihove ruke više ne osjećaju ruke svojih najmilijih koje ih čvrsto drže. U tom trenutku mozak prestaje da šalje signale za ruke tako da u tom trenutku nemamo nikakav osjećaj. To ne znači da ne moramo da držimo nečiju ruku pred smrt, jer taj dodir nije samo fizički, nego i psihološki – on i dalje pruža utjehu voljenoj osobi.
“Čulo sluha ostaje posljednje”
Za one koji tokom života nisu izgubili sluh, čulo sluha ostaje posljednje. Čak u slučaju da osoba izgubi sva prethodno navedena čula, vrlo je vjerovatno da mu ostaje čulo sluha.
Nemoguće je reći zašto sluh ostaje nakon svih ostalih, ali neki kažu da je to zato da se ljudima može izgovoriti posljednja lijepa riječ ili otpevati pjesma prije nego što napuste svijet.
Iako postoje prepoznatljive faze progresije do smrti, način na koji se osjeća smrt može se razlikovati od osobe do osobe. Medicinska podrška može iskustvo smrti učiniti manje zastrašujućim – prirodni zaključak koji jednog dana dolazi za sve nas. Za mnoge koji umiru postupno, postoji konačni, brzi pad koji se događa u posljednjih nekoliko dana života. Ova faza je poznata kao „aktivno umiranje“.
Većina ljudi koji umiru polako, tokom dana nemaju previše energije i provode mnogo vremena u snu. Spavanje nam obično vraća energiju, ali ne i kod osoba koje umiru. San se postepeno smanjuje kako se tokelo polako gasi. Budući da se ljudi na samrti stalno odmaraju, jedva da su budni. Ono što nama izgleda kao san zapravo nije spavanje, već padaju u nesvijest na sve dublja razdoblja. Kad su budni, ljudi blizu smrti navode da su mirno spavali bez osjećaja da su u nesvijesti.
Istraživanja su pokazala da ljudi bliži smrti reaguju na zvukove u prostoriji, čak i ako su u nesvijesti. Međutim, ne znamo koliko mogu razumjeti muziku ili glasove.
– Verujem da ako je vaš mozak stvarno u komiranoj situaciji ili ne reagujete, da bi vaša percepcija – kako se osjećate o stvarima – takođe mogla biti značajno smanjena – navodi David Hui, onkolog i stručnjak koji istražuje znakove približavanja smrti.
Za mnoge umiruće ljude, mozak radi isto što i telo, tako što počinje žrtvovati područja koja su manje kritična za preživljavanje, kaže David Hovda, direktor Centra za istraživanje povrede mozga Univerziteta UCLA.
Mozak počinje da se mijenja i umire, različiti dijelovi postaju uzbuđeni, a jedan od dijelova koji postaje uzbuđen je vizualni sistem, i tu ljudi počinju da vide svjetla – kaže Hovda.
Još jedan znak procesa umiranja je da disanje onesvješćene osobe sledi automatske obrasce koje stvara respiratorni centar u mozgu. To se događa jer nisu svjesni svojih usta i grla, često teško dišu kroz zadnji dio grla bez ikakve vidljive prepreke.
Disanje postepeno kreće od dubokog do plitkog i od brzog do sporog u ponavljajućim ciklusima, disanje će se na kraju usporiti i postati vrlo plitko pred kraj. Na kraju će doći do pauze u ciklusu, nakon koje slijedi posljednji udisaj. Nekoliko minuta kasnije, srce će prestati da kuca jer ostaje bez kiseonika, prenosi NIN.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu