„Nije ti ovo radničko samoupravljanje“ dugo je već glavna mantra mnogih nazovi poslodavaca, a istovremeno radnici su i sami već naučili da je sigurnije držati pognutu glavu i ne pitati previše. Sve da bi zadržali kakav-takav posao, jer od dostojanstva se, ipak, ne može živjeti.
Uplitanje u lični život i intimu radnika, međutim, i u takvoj atmosferi je prelaženje preko svih granica. Teško da iko može razumjeti, a još teže može opravdati zahtjev radnicima u naftnoj industriji da sa poslodavcem podijele vrlo lične podatke koji sa njihovim poslom nemaju baš nikakve veze.
Jer zašto bi bilo koji poslodavac trebalo da zna kako se zovu, gdje žive, rade, gdje su rođeni i koje državljanstvo imaju braća, sestre, majke i očevi, pa čak i bivši supružnici radnika? Zašto bi poslodavac trebalo da zna obim glave i vrata radnika, kada to ni samog radnika ne interesuje? Pitanja su, svakako, retorička. Da ne govorimo o tome da se time ozbiljno zadire u zakonom zaštićena prava građana.
Ono što je najgore je to što ovo nije usamljen slučaj zadiranja u privatnost radnika. Agencija za zaštitu ličnih podataka u BiH je, zbog toga, nedavno zabranila jednoj firmi u Maglaju da radnike snima dok su u kancelarijama, salama za sastanke, hodnicima, pa čak i u kantini.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu