Jer, možda će već danas hljeb da košta koji fening više nego juče. A sjećate li se vremena kada je bio najprostiji dodatak ručku?
O uzrocima skoro svakodnevnog rasta cijena svega što nam u životu treba zamaramo se mi koji brojimo ovaj sitniš u novčaniku i džepu. Kada bismo sada krenuli da razlažemo razloge o konstantnom rastu cijena, bila bi tu i pandemija korona virusa, klimatske promjene, ratni sukobi, ali i halapljivost. Šema koji običan čovjek teško može da prati.
Možda nekoga brojke i zabavljaju, ali mi se snalazimo u svijetu gdje obična prehrana postaje luksuz. Dok nadležni “čine sve” i “rade” na rješavanju problema, mi nastavljamo da plaćamo sve više, za sve manje.
Poljoprivrednici, s druge strane, u svojim mukama. Niske otkupne cijene, a visoki troškovi proizvodnje. Pa dođe suša i superćelijska oluja.
Priča je ovo u kojoj gube svi, osim onih na vrhu lanca. Naslušali smo se mi priča o podsticanju domaće proizvodnje, subvencijama, ograničavanju marže, regulaciji cijena osnovnih namirnica. Sve ovo je sjajno, ali šta su konkretni potezi?
Ne vidimo baš velike najave da će hrana da bude jeftinija, a plata i penzija veća. Ne govorimo o kojoj markici, već konkretnom i po budžetu osjetnom poboljšanju.
Zato nam srećno bilo u preživljavanju ovih poskupljenja, dragi svi. Srećno nam svima u ovoj realnosti gdje je hrana postala luksuz. A to što smo u panici… Pa, ko nam je kriv što želimo jesti.