Svako je imao svoj set zahtjeva/uslova/upozorenja/prijetnji. Prevoznici poručuju da divljanje cijena goriva ugrožava njihovo poslovanje, a samim tim i održavanje javnog prevoza. Traže da im se odobri povećanje cijene karata ili subvencije iz gradske kase. Pregovori traju od početka mjeseca, ali bez pomaka. Nezadovoljni rezultatom, ali i sagovornikom, jer su tražili da sjednu za sto s gradonačelnikom Draškom Stanivukovićem, krenuli su u akciju. Ipak, oni su značajna karika u funkcionisanju grada i ne mogu dozvoliti da ih neko omalovažava i zavlači u nedogled. Čak su upotrijebili gradonačelnikovu omiljenu taktiku izazvali su pometnju i pozvali medije da budu svjedoci, tako što su u znak protesta nekoliko puta zaustavili autobuse u centru grada.
Takav potez nije mogao ostati bez odgovora Stanivukovića, koji je postavio svoje uslove po principu “uzmi ili ostavi”: povećanje cijene karata ne dolazi u obzir, ali mogu subvencije ako „većina u Skupštini vrati ono što mu je oduzela od prihoda“ tako što će vratiti na staro nivo poreske stope poreza na nepokretnost.
Bilo je očigledno da mu se nije svidjela predstava koju su samo za njega priredili prevoznici ispred gradske kuće. Čak im je poručio da “u miru rade svoj posao i voze građane, a ne da prave igrokaze i predstave“.
Čudne riječi funkcionera koji je patentirao rešavanje svih problema raznim performansima. Kamere i novinari su ga skoro godinu dana pratili u predstavama sa bagerima ispred „Kajaka“, tu je afera „Kiseonik“, pa sve do posljednjeg slučaja, presa ispred bilborda na kojem je Đorđe Ekvator, a koji je, prema riječima Stanivukovića, grad ojadio za dva miliona KM.
Sve ovo nije moglo proći bez većine u Skupštini grada. Oni su kao „savjesniji dio vlasti“ sjeli za sto sa prevoznicima i razgovarali, iako im ne mogu ništa obećati, jer priprema rješenja nije u njihovim rukama. U njihovim rukama je moć odlučivanja i ovim potezom su htjeli svima da stave do znanja da bez njihovog “da” nema ni skupljih karata, a ni subvencija.
U tom haosu malo ko je spomenuo građane, koji najviše plaćaju ceh problema u javnom prevozu. Niko se nije zapitao šta bi za njih značilo da samo jedan dan stanu autobusi. Kako izgleda voziti se svaki dan u autobusima, koji zimi imaju problema s grijanjem, a ljeti nemaju klime? O stanju saobraćajnica koje su, blago rečeno, užasne, ne treba ni pričati. Da li treba povećati broj polazaka za određena naselja? Da li Banjalučani mogu uopšte da plaćaju skuplje autobuske karte iz njihovih ionako osiromašenih kućnih budžeta? Prethodna sedmica je pokazala da to nije važno. Važnije je ko je šef.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu