Kada je tako u Banjaluci, kako li je onda u ostalim mjestima. Onim lokalnim zajednicama čiji budžeti su tek nekoliko miliona maraka, gdje nema nikave proizvodnje, industrije. Gdje je sve više napuštenih kuća, a sve manje ljudi.
Ali, oni koji su ostali i ostaju trebaju ljekare. A Domovi zdravlja sve prazniji. Ko zna koliko medicinskih radnika, od sestara, tehničara, specijalista je preško granice ove zemlje i otisnulo se u svijet.
Koliko će ih se tek spakovati. Koliko ih je otišlo ili će otići na specijalizacije iz svojim sredina u veće centre. Ko će, pobogu, da nas liječi? Oni koji su ovdje, nezadovoljni platom, koja ponegdje i kasni. Puno je radnih sati, puno stresa, naprave se gužve u čekaonicama. Jer pacijent se pregledati mora.
A ko će da potpiše recept za lijek za visok pristisak ili ga izmjeri. U Banjaluci se još nekako i devera. Ali stanovnici iz Milića, Vlasenice, Han Pijeska, Bileća, Šipova, Nevesinja, Rudog, Kalinovika, Drinića, Jezera moraju da odu do većih gradova da potraže pomoć ili da u svom mjestu danima čekaju da doktor dođe u ambulantu.
Što onda bilo koga čudi što su nam doktori postali oni preko interneta, što ljudi sami sebi uspostavljaju dijagnoze, kupuju lijekove koje mogu da nabave bez recepta.
Živi se bez mučno zarađenih plata, ćuti se. Ćuti se na mizerne penzije, svakodnevna poskupljenja. Ko bi onda mogao da se ponada da će neko da digne glas jer prijeti da postanemo zemlja bez dovoljno ljekara. Prije ćemo se zadužiti i otići kod privatnika, papreno platiti, pa moliti Boga i cijelu vasionu da nas ozbiljna bolest ne zadesi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu