Talentovana književnica u ponedjeljak uveče je u Kulturnom centru Banski dvor održala promocija svoje prve knjige “Mandarinske patke”, zbirke priča u izdanju “Imprimatura” iz Banjaluke. Povodom tog događaja Milanka je za Srpskainfo govorila o knjizi, svom pisanju, biranju tema za priče i vrlo orginalnom nazivu svog književnog prvenca.
-Izlazak ove knjige opisala bih kao srećnu kombinaciju mog dugogodišnjeg rada i podrške poštovalaca mog pisanja, koji su na momente bili ažurniji od mene po tom pitanju. Priče za ovu zbirku su nastajale u periodu nekih sedam do osam godina, ali prvi ozbiljan korak prema izdavanju knjige napravljen je kada sam prije nekoliko godina poslala jednu kratku priču za književni časopis “Putevi” pod nazivom “Običan život, jedne obične narandže”. Priča se jako svidijela Tanji Stupar Trifunović urednici “Puteva” i današnjem recezentu moje knjige. Tanja je insistirala da su moje priče zrele za objavljivanja, preporučila je neke moje radove Borisu Maksimoviću, koji je prošle godine uređivao zbirku “Priče iz komšiluka”za “Imprimatur” i portal “Mondo”. Njemu se takođe dopalo to što pišem i predložio mi je da “Imprimatur” objavi moju samostalnu zbirku priča, prošli smo na konkursu Ministarstva kulture RS i tako sam uz nesebičnu pomoć Tanje i Borisa stigla do “Mandarinskih patki”- kaže Milanka i dodaje da knjiga svoj veoma zanimljiv naslov duguje simbolizmu koji nosi život mandarinskih patki što je otkrila čitajući jedno japansko djelo iz 12. vijeka.
U toj knjizi su opisane mandarinske patke kao simbol ljubavi i bračne zajednice. Poslije sam istraživala o tim patkama i otkrila da su zaista interesantne životinje. Žive u monogamiji do kraja života, uživo ih je jako teško vidjeti usamljene, uvijek su u društvu svog partnera, a o mladima brinu zajedno. Zbog toga sam odlučila da prvoj priči, kao i cijeloj knjizi dam taj naslov, jer je u pitanju zaista lijep simbol. Čak i kada jedan od partnera umre i drugi ne ostaje dugo u životu, jer ne mogu podnijeti živeti u samoći. One su za mene bile simbol ljubavi, bračne zajednice i života bez samoće koja se kao tema provlači kroz većinu mojih priča. Samoća je najraširenija bolest modernog društva. I definitivno se kao osjećanje provlači kao motiv kroz dobar dio mojih priča. Čovjek je danas usamljen čak i kada je okružen ljudima. Zbog toga su moji likovi ponekad usamljeni, a ponekad i teže ka usamljenosti, kako bi našli način da iskoče iz kolotečine svog života – kaže mlada književnica.
Izbor forme klasičnog pisma za prvih pet priča u knjizi takođe nije slučajan.
-Narator u prvih pet priča je stariji čovek. Penzioner koji je cijeli život radio u prosvjeti i on piše pisma svom prijatelju, koji je na neki način izmišljena ličnost, jer se radi o idealizovanoj slici prijatelja, kojeg on nikad nije imao u životu na realan način, onako kako ga je zamišljao u djetinstvu. Ispovjeda mu se o svom životu kroz formu pisma, koja su postala jedna vrsta zaboravljene umjetnosti. Iskreno, na početku nisam to planirala na taj način, jer moje priče nastaju u momentu inspiracije bez nekih planiranja, ali mi je ta epistolarna forma bila interesantna, jer se kroz nju može pisati o svemu i svačem, nema potreba da se prati samo jedan lik ili samo jedna tema. Pisma su davno zaboravljena, ali mislim da i dalje mnogi imaju potrebu da napišu nešto – objašnjava Blagojevićka.
Milanka kaže da naglašen lirski momenat u njenom pisanju ima korijene u njenim književnim počecima.
-Uopšte pisanjem sam se počela baviti pišući poeziju u srednjoj školi i liričnost je očigledno naglašen elemenat u mojoj prozi. To je na neki način obilježilo moj stil pisanja i ne bježim od toga. Meni se to sviđa i kod drugih književnika, poput recimo Tanje Stupar, ili od poznatijih autora kod Miloša Crnjanskog, Danila Kiša ili Danila Harmsa, ne u smislu da sam željela imitirati njihovo pisanje, već se nekako to spontano uklopilo u moj prozni stil. Ne bavim se previše ekspresijom u životu svojih likova već više impresijom, prije svega njihovih unutrašnjih života, u šta se naglašena poetičnost moje proze prirodno uklopila – kaže talentovana autorka.
Pišem u dahu
Milanka kaže da kada piše ne razmišlja unaprijed toliko o tome šta piše.
-Pisanje je moj unutrašnji poriv. Priče mi nailaze kao poezija pjesniku, znači odjednom. Kada imam inspiraciju, tada sjednem i napišem priču, za nekih pola sata, sat, i tek je kasnije dorađujem i izbacujem suvišne stvari. Ne razmišljam puno, trudim se da sve to riječima dočaram, jer mislim da ljudi od književnosti, koliko god bila jednostavna, opet očekuju neke malo drugačije riječi i drugačije opise – kaže Milanka.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu