To potvrđuju podaci Republičke uprave igre na sreću. Za Srpskainfo otkrivaju da su priređivači igara na sreću u ovoj godini, do 24. novembra, platili nešto više od 42 miliona KM po osnovu naknade. Prihod od ovih naknada tokom cijele prošle godine je iznosio oko 32,8 milona KM. Pri tome, kladionice ove godine nisu radile dva mjeseca, jer im je proljetos bio zabranjen rad zbog epidemioloških mjera.
Kriza i kocka
Najveći prihod ostvaren je od naknada za priređivanje internet igara na sreću – oko 15,8 miliona maraka, što predstavlja povećanje od 80 odsto u odnosu na 2019. godinu. To je i očekivano imajući u vidu mjere o ogrančenom broju ljudi, a i u svakoj krizi se ljudi više kockaju, naročito u siromašnim zemljama. Dakle, ova kriza je automatski određen dio stanovništva “gurnula” u kockanje.
O ovim uzrocima i posljedicama za Srpskainfo govore psiholog Aleksandar Milić i sociolog Nemanja Đukić.
– Kada postoji socijalna izolacija, povećana nezaposlenost i neimaština, onda je povećana želja kod određenog broja ljudi da na lak i brz način zarade novac. U vrijeme pandemije ovo je došlo do izražaja, odnosno okupiranost kod određenog broja ljudi je usmjerena samo ka kockanju i iščekivanju dobitka, a svi znamo da su kockari uvijek na gubitku – objašnjava Milić.
Nedostatak kvalitetnih sadržaja
Ti ljudi su sada, kako kaže, više usmjereni na kocku, jer nemaju sadržaja tokom pandemije.
– Sadržaji su u oskudici kod svih ljudi. Samo što neko zna da osmisli kako kvalitetno provesti vrijeme, dok neko drugi nema te sposobnosti, nemaju dobre navike. Zato su igre na sreću mamac za takve ljude. A u igrama na sreću su svi na gubitku, svi su u kreditu, svi maštaju kako da vrate pare, ulaze u kriminalni milje, pozajmljuju novac kod kamatara i stvaraju samo više problema. Zbog toga im je ogoljen i privatni život. Cijele porodice su rasturene zbog kocke – upozorava Milić.
Zaboravljeni
S druge strane, kako kaže, zajednica uopšte nema interesa da pomogne takvim ljudima zbog čega su “dezorijentisani, a tome prethodi vlastita zapuštenost bez obzira koji je uzrast”.
– U svemu se kreće od vaspitanja i obrazovanja. Ono što primjećujem kao veliki problem jeste nedostatak stručnosti u obrazovnom sistemu. Niko ne radi s djecom koja imaju poteškoće u porodici. Ja insistiram da nam stručne službe u školama budu pojačane, da ti timovi budu jači, da mogu i nastavnike usmjeravati. Naše škole nemaju dovoljno slobodnih aktivnosti, a sada ih nema nikako. Oskudica je velika u obrazovanju i mi stalno padamo na tome. Za rad s dječicom se zapošljavaju ljudi koji se ne snalaze sami sa sobom, a kamoli s djecom. Struka ne smije da trpi zbog partijske pripadnosti, a to je trenutno na sceni – ističe Milić.
Bijeg od stvarnosti
Sociolog Nemanja Đukić kaže da se u uslovima pojačanog stresa i frustracija igre na sreću pojavljuju kao jedan od mogućih ventila.
– Taj ventil nije adekvatan, ali je poprilično efikasan. Dakle, činjenica je da je cjelokupna priča oko pandemije išla na ruku vlasnicima kladionica – kaže Đukić.
Ističe da su se očekivali povećani prihodi od kocke, jer ljudi loše žive, u neimaštini, gube posao, nema nikakvih kulturnih i socijalnih dešavanja… Onda se kockanje javlja kao bijeg od stvarnosti, kao jedna vrsta kompenzacije za nedostatke realnog svakodnevnog života.
– Što je siromaštvo veće više će nam biti igara na sreću, kocka će nam biti više u igri – poručuje Đukić.
Zavisnost
Kaže da se zbog pandemije može očekivati da Republika Srpska dobije povećan broj zavisnika o kocki.
Prema ranijim istraživanjima, samo jedna trećina ispitanih mladih ljudi u BiH, u srednjoškolskom uzrastu, ne upražnjava neko ponašanje koje se može svrstati u zavisnost. Na pitanje da li igraju neku od igara na sreću, 38,6 posto ispitanika tada je odgovorilo potvrdno. Jedna trećina roditelja ima saznanja o kockanju svoje djece i ništa ne preduzimaju.
Među onima koji su barem nekada igrali neku od igara na sreću, ubjedljivo je najviše onih koji to rade iz dosade.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu