Nisu daleko od njih ni pojedinci, intelektualci, novinari, a ni predstavnici političkih partija i organizacija koje su proistekle iz rata iz reda svih naroda, što se može vidjeti iz njihovih komentara vezanih za spomen obilježje Kazani. Izjave o ovom problemu pokazuju da su njihovi stavovi formirani pod uticajem pripadništva određenoj naciji, vjeri, što ima za rezultat društveno stanje gdje se može vidjeti da učenici ove priče nisu spremi za razgovor, dijalog.
Zato se ne mogu složiti i dogovoriti ni oko čega što je bitno da se spomen obilježje izgradi – podiže li se spomen obilježje ubijenim građanima Sarajeva ili ubijenim Srbima Sarajeva; treba li ili ne treba da se na spomen obilježju ukleše tekst koji će govoriti ko su direktni i indirektni počinioci zločina – ratne jedinice, vojnici 10. brdske brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine i njihov komandant Ismet Bajramić Ćelo, za neke ratni zločinac, a za neke heroj. I na kraju, postoje suprostavljena mišljenja treba li na spomen obilježju postaviti neke od identiteta žrtava, nacija ili vjera.
Nadam se da gradonačelnica i gradski vijećnici znaju, a oni sami znaju zašto ovo rade, da se u Gradu Sarajevo podiže prvo na Balkanu spomen obilježje građanima koji nisu žrtve ratnih zločina, nego su žrtve ubistava, naročito okrutnih ubistava.
U pravu je gradonačelnica što brani epitaf “Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana”, koji bi trebao biti uklesan na spomen obilježju Kazani.
Epetaf je u skladu sa istinom koja je sadržana u pravosnažnim presudama Kantonalnog suda u Sarajevu iz 1996. i 1999. godine, kojima je osuđeno da je 14 osoba, pripadnika 10. brdske brigade, a pod komandom Mušana Topalovića Cace, presuđeni za ubistva, a ne za ratni zločin.
Tragao sam mjesecima ima li u Sarajevu neko spomen obilježje koje je posvećeno žrtvama ubistava (hladnim oružjem, vatrenim oružjem, otrovom, vješanjem ili sl.) i nisam našao nijedan primjer.
(Napomena: Postoje u Sarajevu spomen obilježja žrtvama koje su život izgubile u saobraćajnoj nesreći. Podsjećam, 10. oktobra 2016. u večernjim satima u ulici Zmaja od Bosne u Sarajevu Sanjin Sefić je “golfom 6” usmrtio Selmu Agić iz Bugojna i Editu Malkoč iz Bosanske Krupe, studentkinje Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, nakon čega je pobjegao s mjesta nesreće. Ovih dana podignut je spomenik Selmi Agić i Editi Malkoč.
U tekstu Zorice Rajković, pod nazivom “Spomen obilježja žrtvama prometnih nesreća”, autorka nam nudi podatke da na teritoriji današnjih bivših jugoslovenskih republika: Hrvatske, Slovenije i Srbije, postoje spomen obilježja žrtvama klasičnih ubistava. (hrcak.srce.hr)
Analizom ovih primjera, spomen obilježja žrtvama ubistava zajedničko je da su ih podizali pojedinci ili grupe građana.)
Opšteprivaćena je praksa da institucije i organizacije države grade, podižu spomen obilježja ratnim žrtvama, a Grad Sarajevo će biti i postati prvi grad na Balkanu koji gradi spomen obilježje žrtvama ubistava.
Srpske žrtve u Sarajevu su žrtve ratnih zbivanja, ratnih dešavanja, a bošnjačke žrtve su žrtve srpskih fašističkih agresora, srpskih zločinaca.
Kada su Srbi na spomen obilježju na Čemernu-Ilijaš uklesali “Kao žrtve ratnog zločina iz proteklog rata u BiH”, nadležne službe opštine Ilijaš su im kao uslov da spomen obilježje ostane sugerisali da se riječ “zločina” zamijeni sa rječju “zbivanja”.
Isto tako su uslovljene, ucijenjene i porodice žrtava koje su podizale spomen obilježje u Ledićima-Trnovo, kojima nije dozvoljeno da na spomen obilježju uklešu “U spomen 24 civila kao žrtve ratnih zločina iz proteklog rata u BiH”, nego je dozvoljen da napišu “U pomen 24 civila kao žrtve ratnog dešavanja iz protekog rata u BiH”.
U Sarajevu prevladava narativ da je samo srpska strana rata činila ratne zločine, iako postoji desetine presuda o zločinima nad Srbima koje su počinili Bošnjaci. Javnost Sarajeva na sve načine opravdava te zločine kao pojedinačne, slučajne, nenamjerne, neorganizovane i neplanske, a srpski zločini su, u kontekstu, agresije i genocida, planirani, organizovani, namjerni, i zato smatraju da ne postoji opravdanje da se podigne prvi spomenik žrtvama ratnih zločina nad nebošnjacima, a ima mnogo mjesta gdje su se desili ratni zločini nad Srbima i ostalim.
Najlakše se sakriti u gustu sarajevsku maglu i pričati bajke o časnoj Armiji Republike Bosne i Hercegovine, koja se, po njima, branila, koja nije u Sarajevu planirala, organizovala i namjerno počinila ratne zločine, nego su to počinili odmetnuti pojedinci iz armije i zato to nisu ratni zločini već ubistva u ratu.
Političko prevladavajuće bošnjačko Sarajevo još nije spremno da prizna i obilježi mjesta ratnih zločina gdje su ubijani Srbi, a i drugi, pravdajući se da bi to bilo izjednačavanje žrtve i agresora, izjednačavanje časne Armije Republike Bosne i Hercegovine i nečasne Vojske Republike Srpske.
(Autor je predsjednik Udruženja “Istina i pravda”)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu