Princip je isti nebitno da li se radi o fudbalu, odbojci, rukometu… A onda kreće ono u čemu smo najbolji. Zašto uopšte igraju? Dokle ćemo da se sramotimo? Od kada su Luksemburg, Slovačka ili neka treća zemlja sile? Pitanja se nižu, a uglavnom ostanemo uskraćeni za odgovor jer ga niko ne kaže glasno i jasno.
Oni koji učestvuju i ne smiju mnogo da se „kofrče“ jer egzistencija njihovih klubova zavisi od lokalnih i republičkih vlasti, a bosti se sa rogatim nikako nije pametno. Osim toga, čelni ljudi klubova najčešće su formalno ili neformalno dio neke političke partije. Sa druge strane, oni koji im dodjeljuju sredstva uvijek imaju spreman papir da kažu kako su im dali u najmanju ruku kao drugima.
I tako godine prolaze, a sport nam, čast izuzecima (čitaj: miljenicima), klizi ka dnu. Na kraju novinari koji od poraza ne prave pobjede, već kažu ili napišu kakva je prava slika, nerijetko budu označeni kao neko ko ne poštuje ili ne razumije probleme. A nije tako. Jer ako iko kapira kakvo je stanje onda su to novinari.
Upravo su oni posrednik kada treba iskamčiti mrvice iz budžeta kako bi klub koji je obezbijedio izalaz na evropsku scenu to i učinio. Tada se javljaju i znani i neznani u nadi da će „neko ko odlučuje“ pročitati njihov vapaj kako im je potrebno toliko i toliko novca za putovanje, takse, organizaciju meča… A kao što smo već rekli, to obično završi kao skupa ekskurzija koja dođe kao nagrada za najbolje studente da vide neku evropsku metropolu. Kako ne bismo svake jeseni pričali o problemima, moramo o uzrocima.
Da bi sliku bar djelimično promijenili stvari moraju da se promijene iz korijena, počevši od malih nogu i shvatanja sporta. Fizičko ne smije da bude predmet koji „ispada“ svaki put kada učenicima treba dodatna nastava iz nekog drugog predmeta, a škole sporta poligon za uzimanje novca roditeljima (uglavnom bez računa i priznanice). Nisu Islanđani, Farani ili Norvežani talentovaniji, ali imaju nešto što se zove posložen sistem koji donosi rezultate.
Potrebno je uvođenje reda u školski sport… Možemo do sutra, ali je ključ da baza mora biti šira i kvalitetnija kao bi kasnije imali ikakve šanse. Takođe, jednom zauvijek bi trebalo da razgraničimo šta je profesionalni sport i kako se on finansira, a šta rekreacija.
Ovako nažalost imamo samo crvenilo u licu, nezadovoljne na sve strane i demotivisane sportiste kada vide gdje su u odnosu na druge. Ukoliko nastavimo istim putem, što reče jedan bivši sportista, iz godine u godinu skupo ćemo plaćati rekreaciju.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu