Poražavajuće je to što su poslije starijih sugrađana siromaštvom najviše pogođena djeca do 15 godina. Institucije su prepoznale da oko 19 odsto djece živi u siromašnim domaćinstvima, porodicama koje imaju novac za puko preživljavanje.
To znači da zvanično, a moguće je da je i više, petina djece u Bosni i Hercegovini ima loše uslove za život, stanovanje, učenje… Pitanje je da li je neko od njih otišao u pozorište, bioskop, na ljetovanje… Vjerovatno je roditeljima takve djece skupo samo njihovo školovanje od kojeg neki odustaju poslije osnovne škole.
Ako uzmemo u obzir činjenicu da nas je sve manje zbog pada nataliteta i migracija, onda ovi podaci dobijaju još više na značaju.
S takvim startnim osnovama teško je očekivati napredak u budućnosti. Neće nam niko sa strane doći i gurati nas naprijed.
Pri tome, o ovome se javno ne priča u političkim krugovima. Ne postoji ni ozbiljna institucionalna strategija za borbu protiv siromaštva. Postoje samo nadležne institucije i ministarstva, što na opštinskom, kantonalnom, entitetskom i nivou BiH, ali bez odgovora na otvorena pitanja i probleme. Postoje samo političke otrcane fraze i korumpirano pravosuđe.
Prije su nezadovoljstvo javno pokazivali i pokušavali nešto da promijene, da ne budu u svojoj zemlji građani drugog reda.
Sve više gube nadu i očekivanja od dostojanstvenog života u BiH, pakuju kofere i odlaze.
Najgore je upravo to što baš svaki problem „malog“ čovjeka u BiH završi beznađem i na kraju odlaskom. Jer egzistencijalni problem ne može da riješi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu