Tako izgleda centar opštine Kupres u Republici Srpskoj.
Po broju stanovnika Kupres u Republici Srpskoj nije najmanja opština, iako po popisu ima svega 300 mještana, a lokalaci tvrde da ovdje odistinski, tokom cijele godine, živi manje od 200 mahom starih ljudi.
Ali, sa teritorijom od 48 kvadratnih kilometara, Kupres u Republici Srpskoj je prostorno najmanja opština u cijeloj BiH, a do ove godine je imala i najtanji budžet od svega 270.000 KM.
– Budžet nam je sada znatno povećan, na čak 440.000 KM, jer dobijamo naknadu za eksploataciju šume. Ali, ne smijemo se sad bahatiti i trošiti napamet – kaže za Srpskainfo Jovana Kureljušić (37), zamjenica načelnika opštine, u mjestu poznatija po djevojačkom prezimenu Marić.
Pa objašnjava da ovdje živi mnogo starih, koji nemaju penziju, jer nikad nisu uplaćivali doprinose, valja im pomoći. Za neke od njih opština plaća smještaj u staračkim domovima. A treba obezbijediti i plate za šestoro zaposlenih u opštinskoj upravi i učiniti nešto za djecu i mlade.
– U planu je osnivanje Omladinske zadruge. Mladi bi možda i ostali ovdje, kad bi dobili, recimo, dvije krave ili nekoliko koza, za početak – kaže Jovana.
Mlada žena glavna u „državnim poslovima“
Ova mlada žena, po zanimanju biotehnolog, odrasla je u Novom Sadu. U rodni Kupres vratila se prije dvije godine, zbog ljubavi: što prema zavičaju, što prema zemljaku, za kojeg se udala.
Nikad se nije bavila politikom, ali kockice su se tako složile da se ona danas u opštini „za sve pita“ – bez njenog potpisa nijedan opštinski dokument nije validan.
Kupreški gorštaci je zato, nerijetko, gledaju poprijeko. Jer, gde to ima da jedna žena, pa još mlada žena, bude glavna u „državnim poslovima“.
Jovana ne misli da je glavna. Najsretnija bi, kaže, bila, da ima svoje stado od desetak koza i da živi od toga.
Ona nije učestvovala na lokalnim izborima prošle godine. Za načelničko mjesto su se borili Gojko Šebez iz SNSD i Momčilo Marić iz SDS. Šebez je osvojio 95 glasova i pobijedio, sa prednošću od samo jednog glasa.
Kada je zasjeo u načelničku fotelju, funkciju svoje zamjenice povjerio je Jovani.
A onda je uslijedila drama. Načelnik je doživio težak moždani udar, zbog čega duže vrijeme neće biti u stanju da vodi opštinu, pa je svoja ovlaštenja, shodno zakonu, prenio na zamjenicu.
– Snalazim se, kad treba donijeti neku značajniju odluku, konsultujem se sa načelnikom. Sada mu je bolje, pa mogu računati na njegov savjet – kaže Jovana, koja nije čak ni zaposlena u opštini. Funkcija zamjenika načelnika u Kupresu je volonterska.
Volonterski poletno Jovana ekipi Srpskainfo pokazuje ljepote svog zavičaja, udaljenog 12 kilometara od većeg i javnosti mnogo poznatijeg Kupresa, planinskog gradića u Federaciji BiH.
Novo Selo, Mrđanovci, Rastičevo, Šemenovci i još nekoliko zaselaka u zelenom prostranstvu oivičenom planinama. Pejsaž kao iz slikovnice.
– Za nas niko ne zna, novinari ovamo ne dolaze, valjda im je daleko. A vidite kakva je ovo ljepota: mir, netaknuta priroda, čist planinski vazduh – nabraja Jovana.
Još da imaju vodu, gdje bi im bio kraj! Ali, nemaju.
Ni sa „znatno povećanim budžetom“ ne mogu ni početi da rješavaju taj problem.
Šta je 440.000 KM, za izgradnju vodovoda potrebni su milioni! A miliona nema. Pa se mještani snalaze.
– Svaka kuća ima bunar, ali to nije dovoljno za domaćinstva koja imaju stoku. Nekoliko porodica ima po 10 do 20 krava, prava je patnja obezbijediti vodu za toliku stoku. Vjerovatno bi oni imali i više goveda da imamo vodovod – kaže Jovana.
I u školi je problem voda, i to ona koja pada s neba. Škola prokišnjava i to baš na stepeništu, kojim se mališani penju u učionicu. A zime su ovdje žestoke, pa mokre stepenice začas polede.
Ova je škola izgrađena još u doba Austrougarske. Preživjela je tri rata. A prije posljednjeg rata školska je zgrada, kao i mnoge kuće u ovom kraju, obložena salonitnim pločama. Salonit je kancerogen, znaju to Kuprešaci, ali šta da se radi…
Školu pohađa 11 đaka, a kad im se pribroje predškolci, u cijeloj opštini živi svega dvadesetak mališana. Ovdje su djeca doslovno najveće blago. Rijetko blago.
Ali, u domu mjesnog paroha Marka Đurića i njegove supruge Vanje dječje graje ne manjka. Đurići imaju troje male djece: Anicu, Gavrila i Milu.
Marko je porijeklom sa Ozrena, a Vanja iz Bradine, ali žele da ostanu na Kupresu.
– Ovdje se živi zdravo. Djeca nam nikad nisu bila kod doktora, osim kad idu na vakcinaciju – kaže Vanja.
Mlada popadija je apsolventkinja italijnskog i srpskog jezika na Filozofskom fakultetu u Banjaluci. Ali, studije su sada na čekanju, možda će se vratiti učenju, kad djeca malo porastu.
Uz svoju, Vanja često pričuva i djecu iz komšiluka, jer ovdje, naravno, nema vrtića.
Paroha Marka smo zatekli u crkvenoj porti, ali ne u mantiji, nego u radničkom odijelu. Gradi se spomen soba i gorionik za svijeće, pa pomaže majstorima.
– Ne bojim se posla, dok sam studirao bogosloviju, radio sam kao konobar – kaže otac Marko.
Promijenio je, veli, mnoge parohije, nema opštine u BiH gdje nije službovao. Ovdje mu je, kaže, dobro. I parohijani su dobri, iako imaju u prosjeku više od 70 godina.
– Ovdje, slava Bogu, nema odliva stanovništva, kao u nekim zabačenijim selima u Republici Srpskoj. Ipak smo mi na putu – kaže otac Marko.
U njegovoj parohiji, koja obuhvata i područje Kupresa u Federaciji BiH, danas, kaže, živi oko 380 Srba. Po podacima, sačuvanim u crkvenoj arhivi u Zenici, 1935. je na Kupresu živjelo 12.000 pravoslavaca.
Zarađuje najveću platu u opštini
Ali, vremena se mijenjaju, valja živjeti u sadašnjosti.
To je dobro shvatila naša sagovornica, koja na svom imanju zarađuje, kako kaže, „jednu od najvećih plata u opštini“.
Ona ima priču, i to kakvu priču, ali neće da se slika, niti da njeno ime izlazi u novinama. Jer, šta će reći selo. I šta će reći muž, kad selo počne pričati!
U nekim stvarima, vremena se, izgleda, ipak ne mijenjaju!
– Godinama sam živjela u gradu, ali kad sam se vratila u selo, odsjekla sam nokte, skinula štikle, zavrnula rukave i hvatila se posla. Sada imam 20 krava, predajem mlijeko u mljekaru i lijepo živimo od toga. Muka je samo za vodu, krave popiju sve što imamo, pa se onda moram snalaziti za vodu za piće, za kuhinju i higijenu – priča sagovornica Srpskainfo.
I Despot Marić, prpošni djedica koji je duboko zagazio u devedesetu, ima krave, ali samo dvije. Njemu i njegovoj porodici dosta.
Preživio je dva rata, izbeglištvo, težak moždani udar. Ali se ne da!
Nema penziju, ali ima suprugu Ljubicu (86), i kćer Mirjanu, koja se, kad je ostala udovica, vratila u selo da se nađe roditeljima. Žive u svojoj kući na svom imanju. Mirjana čuva krave, baka pravi kajmak. Kud ćeš ljepše!
Iako su uz pomoć donacija podigli novu kućicu, Marići žive u staroj, drvenoj. I lože vatru, u šporetu. Bez drvene kuće i šporeta na drva nema pravog kajmaka, kažu uglas baka i djeda. A ovde je kajmak – vrhunski.
– U drvenoj kući se dobro uhvati kajmak. U zidanoj neće – kaže deda Despot, dok baka Ljubica potanko objašnjava, kako se mlijeko, to jest varenika, razliva u široke tepsije i kako se kajmak skuplja i čuva.
– Prodajemo ga po 15 maraka za kilu, ne možeš skupiti koliko se traži. Od kajmaka i živimo – kaže baka Ljubica.
Dobar planinski kajmak imaju i njihove komšije.
Mnogi ovde žive od kajmaka. Ili od mlijeka koje „predaju“, što će reći prodaju mljekari, po pola marke za litar. Nije mnogo, ali od vazduha se ne živi. Mada je vazduh na Kupresu zdrav, svjež, planinski…
Koza je đavolja životinja
Mada bi u bezvodnom kupreškom kraju uzgoj koza možda bio bolje rješenje od govedarstva, stariji mještani, koji su i vlasnici imanja, žestoko se protive tome.
Za njih je koza simbol siromaštva i životinja koja „uništava i brsti sve na šta naiđe“, mada u Kupreškom polju i nema ničeg osim pašnjaka i šume.
Djeda Despot Marić kaže da, dok je on živ, koza neće u njegovu štalu.
– Kad je bog stvarao ovcu, đavo je stvorio kozu, da mu napakosti – kaže djeda Despot, dok baka Ljubica, na sam pomen koze, tjera uroke, pljuckajući i brzo se krsteći.
„Ježurko“ protiv jagnjeće brigade
Jovana Kureljušić je, kao zamjenica načelnika, isposlovala da djeca u Kupresu, o trošku opštine, dobijaju dječji časopis „Ježurko“. Da bi bilo novca za ovaj „luksuz“, a i za jednokratne pomoći ugroženim mještanima, smanjen je budžet za reprezentaciju, odnosno kako se popularno kaže, za jagnjeće brigade.
Bilo je malo gunđanja zbog toga, nije da nije, ali „Ježurko“ je pobijedio.
– Nabavili smo i ljuljaške, tobogane i ostale sprave za malo dječje igralište, koje će stići za koji dan. Biće to prvo igralište u našem mjestu – kaže ponosno Jovana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu