“Velkam tu Kairo!” Ovu frazu, začinjenu širokim, ljubaznim osmijehom, čućete doslovno na svakom koraku.
Lokalci će vas, očas posla, osloviti sa “maj brader” ili “maj sister”. Ničim izazvani, prevešće vas preko ulice, kroz saobraćajni krkljanac, u kojem se nijedan stranac ne može snaći.
Ljubazni domaćini
A onda će vam ponuditi da ručate, tu iza ugla, kod njegovog prijatelja koji nudi “tradišnel edžipšen fud” i “freš đus” od netom ubranih narandži.
Dobro, u svakom restoranu ima i kečapa i pomfrija, jer, znaju to Egipćani, ima budalastih turista koji su spremni da pređu pola svijeta da bi u gradu faraona umakali pomfri u kečap. Ali, oni će se potruditi da i takvima udovolje.
Ponudiće vam i taksi vožnju. “Madam, maj taksi hev erkondišn”, reći će ponosni vozač. I suvenire će vam nuditi, originalne parfeme, srebro, odjeću od “vili edžipšn koton”, svježe voće.
Ponudiće će se i da vam budu vodiči ili da vas fotografišu vašim mobitelom. Šta će vam selfi, kad imate milion ljubaznih domaćina!
Ne, neće vam oteti telefon i pobjeći u neku od pretrpanih ulica. Naprotiv, snimiće vam sjajne fotke. Ako ih počastite sa 10 egipatskih funti, što je otprilike pola evra, ili jedna marka, klanjaće vam se do zemlje.
Bakšiš
I inače, “tips” ili “bakšiš” je riječ koju ćete, uz čuveno “Velkam tu Kairo”, najčešće čuti. Bakšiš očekuju svi, od konobara, vodiča, čistačica u toaletima, do turističkih policajaca.
Jedini koji će odbiti bakšiš su ljekari i famaceuti.
– O, maj gad, lejdi, aj em doktor – reče ljekar u jednoj apoteci kada mu je neiskusna reporterka Srpskainfo, koja je svratila da kupi toplomjer, ponudila “tips”.
Ali, ni on se nije naljutio. Ljubazno je otvorio vrata uz poruku: “Velkam tu Kairo. Endžoi!”
Bakšiš nije očekivao ni univerzitetski profesor, koji je neiskusnu zalutalu reporterku, na temperaturi od plus 40, pješice vodio najmanje tri kilometra, od metro stanice do obale Nila, sve usput preporučujući restorane i prodavnice.
– Sori, aj mas gou. Endžoi. Velkam tu Kario – rekao je nakon što je obavio svoj domaćinski zadatak.
I zaputio se na posao, na čuveni univerziet Al Azrar, osnovan u 10. vijeku.
Alkohol
Za Dragicu Pajević Alp, Banjalučanku koja je dvije godine živjela u Kairu, a egipatsku metropolu napustila tek nedavno, ovakva iskustva nisu iznenađenje.
– Egipćani, a pogotovo građani Kaira, iskreno su prijateljski raspoloženi, uslužni, gostoljubivi. Vole strance i jako im je stalo da budu dobri domaćini – kaže Dragica.
Dodaje da je, čak i za razmažene Evropljane, Kairo grad udoban za život.
– Sve se može naručiti onlajn, od hrane do kozmetike. Jedini izazov je što se ni u najboljim restoranima ne može naručiti čaša vina, niti bilo koji drugi alkohol. Čak ni pivo, koje je bilo tradicionalno piće u antičkom Egiptu. Ali, današnji Egipat nema mnogo veze sa onim iz doba faraona. Ovo je arapska zemlja i to treba poštovati – kaže Dragica.
Tako je uživanje u alkoholu rezervisano isključivo za kućne sjedeljke u bogatim kvartovima u kojima žive stranci, za unaprijed najavljene turističke grupe ili za večerinke u diplomatskim klubovima.
Ali, kako nam reče jedan islamski istoričar rođen i odrastao u Kairu, ono što stranci poštuju domaći (pre)često krše.
– Nemojte imati iluzija, maj lejdi! Mnogi muslimani u ovom gradu piju alkohol, potajno, čak i u džamijama! Dešavalo se da uveče, kad zahladi, u džamijama policija zatekne parove koji “mejk lav” – ispričao nam je mladi vodič u čuvenoj ulici El Moez, najstarijoj “Gospodskoj” u Starom Kairu.
Treba li mu vjerovati? Vrag će ga znati. Tek, u džamijama u Kairu možete i usred dana zateći ljude koji spavaju, ćaskaju, surfaju internetom, dok pored njih vjernici klanjaju, a turisti razgledaju vitraže. I niko nikom ne smeta. Božja kuća je otvorena za sve!
Vrelina
Teško je pregurati dan na temperaturi koja dostiže i do 45 stepeni u pretrpanim kućama i stanovima, u kakvima živi većina stanovnika Kaira. U džamijama je uvek čisto i rashladno, a na česmama namijenjenim za obredno pranje zvano abedest i turisti se mogu osvježiti.
U elitnoj četvrti Al Madi, punoj parkova i ambasada, stanovnici ne moraju da se od vrućine sklanjaju u džamije. Stanovi su u ovom kvartu prostrani i klimatizovani, a stanarina – paprena.
Ko ugrabi “mali stan” od 200 kvadrata za 1.000 američkih dolara mjesečne kirije može se smatrati pravim srećnikom.
U tom kvartu živi i doktor Mohamed Elghazali, mladi ljekar i diplomata, potomak stare i ugledne egipatske porodice. Kairo je njegov rodni grad. I on će, jednako kao i svaki trgovac, konobar ili taksista, stranca pozdraviti prijateljskim osmijehom i čuvenim “Welcome in Cairo!”
I reporterki Srpskainfo je preporučio koja mjesta treba obići, a nije mu bilo teško ni da, onako usput i nenametljivo, podijeli nekoliko zlata vrijednih savjeta u vezi s prevozom ili izborom restorana.
– Zašto bi mi to bilo teško?! Volim svoj grad i želim da gosti iz Kaira odu s lijepim uspomenama – kaže simpatični Mohamed na, treba li to uopšte reći, besprijekornom engleskom.
Nacionalni muzej egipatske civilizacije
Naravno, na njegovom spisku su se našle čuvene nekropole Giza i Sakara, mjesta na kojima se grad spaja s pustinjom i gdje se mogu razgledati piramide i grobnice davno usnulih faraona, iz kojih su mumije i sarkofazi preneseni u impresivni Nacionalni muzej egipatske civilizacije.
Uz ovaj, svakako valja posjetiti i Muzej Egipta, kao i Religijski kompleks sa sinagogom, ostacima rimske tvrđave zvane Babilon, te brojnim pravoslavnim koptskim crkvama, velikim bazarom u crkvenoj porti i Muzejom koptske kulture.
Pa onda Stari Kairo, Ulica El Moez, sa nizom od šest impresivnih džamija, koje su danas muzeji.
Ni plovidbu Nilom, na tradicionalnoj lađi faluki, nipošto ne treba propustiti.
Ništa od navedenog nije skupo. Ulaznice u muzeje i nekropole koštaju od 10 do 20 maraka, a isto toliko je i sat plovidbe Nilom, u egipatskim funtama, naravno.
A čega se sve možete nagledati: od zlatnih sakofaga i balzamovanih mumija starih po nekoliko hiljada godina, do ikona, vitraža, zapisa na papirusu, pa i predmeta iz svakodnevnog života drevnog Egipta, koji će vam dočarati kako se prije 5.000 godina proizvodio “ekselent edžipšen koton”.
Piramide
Tužno je što se smeće može naći na svakom koraku. Čak i u podnožju čuvene Keopsove piramide, jedinog od sedam svjetskih čuda antike koje je preživjelo do danas, valjaju se boce od koka-kole i kartoni od mekdonalds sendviča.
Dobro, postoji vrlo osnovana sumnja da će vas u Gizi propisno “odrati” za jahanje na kamili ili za kupovinu slika na papirusu, ali samo ako se ne znate cjenkati!
A vodiču, koji će vas strpljivo, pješice, po vrelom pustinjskom pijesku, voditi od piramide do piramide, pomagati vam da se popnete na kamilu, satima pričati o čudima antičkog Egipta, ponuditi svoju flašicu hladne vode… sami ćete od srca dati pozamašan bakšiš.
Ipak, kad se sve sabere, uživanje u znamenitostima Kaira ne zahtijeva mnogo novca, ali traži – vremena. Za svaki muzej, nekropolu ili gradski kvart valja odvojiti cijeli dan.
Ne mogu se milenijumi istorije i kulture, sve te Nefertiti, Kleopatre i Ramzesi, kolosalne džamije i drevne crkve, uzavreli bazari i široki plavi Nil… onako zapadnjački površno zipovati u sat, dva šetnje i u nekoliko fotki za Instagram.
Sirotinja
I to nije sve. U Starom Kairu, doslovno na samo nekoliko koraka od znamenitosti, palmi i promenada, pulsira surovi život gradske sirotinje.
Mesnice na otvorenom, tezge s ribom i iznutricama oko kojih se roje muve, prljava djeca koja bez nadzora bazaju prljavim ulicama, gomile smeća, mačke i psi lutalice… I to je Kairo.
Ali, ni tu vas niko neće napasti ni orobiti, samo će biti malo začuđeni što u svom komšiluku vide stranca.
Može vam se dogoditi i da vas mladi preduzetni vlasnik kafića ubjeđuje da je njegov lokal “vili ekselent plejs”, sve usput kopajući nos.
Ili da vam se udvara vlasnik stada kamila u Gizi, ako sazna da ste “singl vomen from Jurop”.
Ili da naletite na seniora koji se sjeća jugoslovenskih vojnika u mirovnoj misiji UN iz šezdesetih godina. I koji će spremno reći: “Tito – Naser, sava sava!”
Može i da vam se zalomi da naletite na Uber vozača, koji ne zna ni riječi engleskog, ni latinicu, čak ni brojeve koje mi zovemo arapskim, a oni se ne koriste u arapskom svijetu.
Ali, čemu se čuditi u gradu čuda, u kojem živi skoro 10 miliona, a sa okolinom više od 20 miliona ljudi! I gdje je teško naći dva slična ljudska stvora.
Jer, Kairo je i Afrika, i Mediteran i Bliski istok. I čuvar blaga antičkog carstva. I kulturni centar arapskog svijeta. I najnaseljeniji afrički grad.
Kairo se, naprosto, otima riječima!
Ženski metro
Kairo je jedini grad u Africi koji ima dovršen i funkcionalan metro, i to prilično dobar i nevjerovatno jeftin. Karta za vožnju s kraja na kraj metropole košta pola marke ili 25 evrocenti!
Specifičnost kairskog metroa su stajališta i vagoni rezervisani samo za žene. Svaki od tih vagona je pravi mali bazar: ulične prodavačice putnicama nude šminku, bižuteriju i slične ženske sitnice.
Ostali vagoni u metrou nisu muški, nego opšti. U njima se voze i muškarci i žene. Kad je gužva muškarci, pa i oni stariji, obavezno ustaju da ženama ustupe mjesto.
Po principu gdje ima ljudi ima i mušterija, ispred metro stanica u predgrađu punom parom rade pijace s voćem i povrćem. Sve je prašnjavo, haotično, bučno i ne baš čisto, ali lokalcima to ne smeta.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu