U zaseoku Kaluđerica, mada mještani tvrde da je pravi naziv Kaluđer, na prste jedne ruke mogu se nabrojati kuće u kojima neko živi. Danas je tamo desetak ljudi. Nekada ih je bilo puno više, ali u potrazi za boljim životom otišli su u Banjaluku, a neki u Austriju ili daleku Kanadu.
Mještane je posjetila ekipa Srpskainfo, a naš sagovornik Boško Bajić, penzioner, u ovom mjestu živi od rođenja, dakle 64 godine. Dok je radio, baš svaki dan je koristio barku, minimum dva puta u danu.
Danas rođaka koji ide na posao prevozi preko rijeke, pa onda treba dovesti namirnice, kukuruz, nekoga ugostiti… Tu je i kada nekome nešto zatreba, pa ponovo u barku i preko Vrbasa.
Najbliži prelaz preko rijeke za njih je dva i po kilometra nizvodno udaljeni pješački most. Za mnoge je to daleko, posebno ako se se u rukama nose namirnice.
– Treba dva i po kilometra nositi na leđima 25 kilograma tešku veću brašna. Ne može se to. Da bar imamo neki prelaz, bilo kakav. Ne mora tenk preko njega da ide, samo da možemo pješke do puta – priželjkuje Boško.
Kada im zatreba ljekar, opet ista priča. Spustiti se do rijeke, ući u barku, manevrisati preko Vtbasa, uz drugu obalu na put, pa do Krupe na Vrbasu ili Banjaluke. Priča da svi iz njegovog mjesta znaju da prevezu čamac. Inače muškarci voze, ali i žene znaju kada je vodostaj niži.
– Prije neki dan sam prevezao 500 kilograma kukuruza. Morao sam u dva puta. Odneseš sa puta dole na obalu, staviš u čamac, pa istovariš – objašnjava Boško kako izgleda život ljudi koji o prelazu decenijama sanjaju.
Već puno puta se govorilo i pisalo o ljudima kojima je konekcija sa gradom jedino barka. Do danas njihov problem nije riješen. Vjeruju da će se stvari promijeniti, jer su, pričaju, dolazili inženjeri da neke stvari mjere.
– Odgovarao bi nam bilo kakav most. Samo da možemo preći pješke. I da ga dočekamo dok smo živi. Neko će reći da ovdje ne živi puno ljudi. Pa i da je jedan čovjek, zaslužuje da živi dostojanstveno – kaže Boško.
Na mjestu gdje oni prelaze, Vrbas je dubok šest, sedam metara. Malo nizvodnije čak i devet. Naš sagovornik kaže da je na mjestu gdje oni prelaze najpoljovnije, bez obzira što je rijeka brza.
Koliko puta je preveslao preko Vrbasa ni sam ne zna. U sjećanju mu je ostala situaciju još iz vremena dok je radio u “Incelu”. Vraćao se iz druge smjene, mrkla noć. Čim je krenuo, završio je u vodi.
Vjerovatno je vrh čamca udario u nešto. Odmah je ispao iz barke, ali je bilo ljeto i rijeka nije bila preduboka. Uhvatio je čamac i uspio da se vrati. Sutradan je dva sata po Vrbasu tražio ključeve.
U zadnje vrijeme, priča Boško, osjeća nelagodu dok vozi noću.
– Ne volim, pogotovo kada je velika voda, kada huči, ne znaš gdje si. Mada znam ako te voda ponese, staćeš negdje, uvatiš se za granu, pa zavežeš čamac – govori on.
Drveni čamac, kojim vješto manevriše preko Vrbasa, kupljen je 2015. godina na Savi. Barka je izgledala kao nova, ali morao ju je ojačavati sa strane. Na obali rijeke još nekoliko čamaca je zavezano. Neki dolaze povremeno, neki jer tu žive. Lakše im je da imaju svoj čamac da niko nikoga ne čeka za prevoz.
Nasmješi se dok priča kako je kada dočekuju goste, posebno za slavu.
– Slavimo u zimu, Svetog Stefana. Šale se kako mi svoje goste najbolje dočekujemo i ispratimo. Odemo po njim i vratimo ih – kaže Boško.
Prepričava da je nekada davno njihovo selo bilo atraktivno, jer su ljudi imali vodu pred nosom, a živjelo se od poljoprivrede. Rijetko se gdje išlo, pa to što nije bilo mosta i nije bila velika prepreka. Danas je situacija mnogo drugačija.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu