Sve je počelo 1873. godine, kada su vrijedni i ćutljivi redovnici, trapisti, u Banjaluci, maloj sumračnoj kasabi pod vlašću Otomanske imperije, osnovali „malu pivaru“.
Banjaluka je danas evropski grad. A „Banjalučka pivara“, kompanija ovjenčana evropskim nagradama, proslavila je 150. rođendan.
U međuvremenu se dešavala istorija, kroz koju su pivara i grad, ruku pod ruku, prolazili zajedno.
Banjalučki istoričar dr Zoran Pejašinović, jedan od autora izložbe „Vijek i po pivarstva“, zabilježio je da je „Banjalučka pivara“, uz Drvnu industriju iz Podgradaca, najstarije preduzeće u Republici Srpskoj koje i danas radi.
A njegov mladi kolega, profesor istorije Danilo Zec, podsjeća kako su trapisti „zakuvali“ prvo banjalučko pivo: kao što su, uostalom, osnovali i prvu zanatsku školu, izgradili prvi gvozdeni most i prvu hidrocentralu na Vrbasu i „upalili“ prvu sijalicu u Banjaluci.
I pivo je u ta doba, krajem 19. vijeka, bilo simbol napretka i zapadne kulture, u varoši u kojoj se znalo samo za „meku“ rakiju šljivovicu.
Ta je rakija zadavala velike muke i ocu Francu Faneru, osnivaču trapističkog samostana „Marija Zvijezda“. U svom stvaralačkom zanosu on nije mogao da shvati zašto se narod masovno „truje“ tim „vražjim eliksirom“, koji ih je činio nesposobnima za rad.
Postoji čak i priča da je pokrenuo proizvodnju piva upravo zato da bi narodu izbio iz glave rakiju.
– Franc Faner je bio značajna ličnost, ali za proizvodnju piva i osnivanje pivare najzaslužniji je bio Čeh Elegijus Bavart, prvi majstor pivarstva u Banjaluci – otkriva Danilo Zec.
Tek što su trapisti, nakon zanatske „male pivare“, izgradili pravu fabriku piva, dakako u skladu sa ondašnjom tehnologijom, Banjaluka postaje dio Austrougarske.
Bilo je to doba gradnje prvih vila i zgrada „po evropski“, a i pivo se „primilo“, ali je konkurencija bila žestoka. Domišljati trapisti otvaraju prve pivnice u Banjaluci i okolnim mjestima kako bi plasirali svoj proizvod.
Idilu prekida Prvi svjetski rat, koji je uzdrmao i grad i Pivaru, ali oboje su preživjeli i dočekali na nogama oslobođenje i osnivanje Kraljevine Jugoslavije.
– U cijeloj Kraljevini radilo je svega 10 pivara, a Banjalučka pivara je bila jedna od njih – kaže Danilo Zec.
Banjaluka nije bila samo jedan od 10 gradova sa uspješnom pivarom, nego je postala i sjedište Vrbaske banovine, dakle, jedan od „devet glavnih gradova Kraljevine“.
Bilo je to, po mnogima, „zlatno doba“ grada na Vrbasu, kada su izgrađeni Pozorište, Banski dvor i brojna druga zdanja, kojima se grad i danas ponosi. A i Pivara se dobro držala. Krigle hladnog banjalučkog piva bile su obavezna ponuda prvih gradskih hotela.
Ni u Drugom svjetskom ratu proizvodnja piva u Banjaluci ne prestaje. I Pivara i grad su pregurali još jedan rat.
Nakon oslobođenja slijedi vrijeme socijalizma i ubrzane industrijalizacije.
Pivara je 1946. godine nacionalizovana i postaje vlasništvo države. U Banjaluci niču velika industrijska preduzeća, ali „Banjalučka pivara“ ostaje bitan dio te priče i simbol grada.
Prva velika modernizacija Pivare slijedi 1955. godine. Obim proizvodnje raste, a početkom šezdesеtih rađa se i najpoznatiji banjalučki pivski brend, „Nektar“.
Sve te velike promjene je, sa prozora svoje sobe, pratio Petar – Pero Račić (77), u to vrijeme radoznali đačić, a danas dobrodržeći penzioner.
Čika Pero je, pazite sad, cijeli radni vijek, od prvog do posljednjeg dana, radio u „Banjalučkoj pivari“. I to nije sve: on je bio „dijete pivare“. Davne 1962. godine postao je jedan od prvih stipendista ovog preduzeća.
– Kao učenici srednje škole za pivare imali smo najbolje stipendije u gradu: dobijali smo 70 odsto od prosječne plate – sjeća se čika Pero.
I kaže, „Banjalučka pivara“ je njegova kuća, u kojoj je odrastao, stasao, skućio se i kao pivarski majstor obišao pola Evrope.
Pred kapiju te kuće došao je prije skoro 70 godina, kao osnovac.
– Više razrede sam pohađao ovdje u Trapistima i stanovao sam kod starijeg brata Rodoljuba, koji je već radio u Pivari. Zgrade sa stanovima za radnike su bile pored fabrike. I škola je bila tu, pa prodavnica, mesnica, pravo malo naselje. Sve je to srušeno u potresu, samo je Pivara ostala – kaže čika Pero.
A sjeća se i kako se šezdesetih, prije potresa dakle, pivo punilo ručno. Išao je kao srednjoškolac na praksu, da pomaže i da lijepi etikete.
– Tada se 70 odsto piva prodavalo u buradima. Tek kasnije, poslije automatizacije, krenula je masovna proizvodnja u bocama i u limenkama – prisjeća se Pero.
Kad je završio školu i odslužio vojni rok zaposlio se u svojoj pivari 1968. On mlad, školovan majstor, razumije se u posao, a preduzeće dobro: napreduje, ulaže u mašine, ali ni radnike ne zaboravlja.
– Iako su „Čajavec“, „Jelšingrad“ i „Incel“ bili giganti, ništa mi nismo zaostajali za njima. Naprotiv, imali smo čak i bolje plate – tvrdi čika Pero.
Pošto je bio član Radničkog savjeta, i to tri mandata, imao je uvid i u poslovanje. S ponosom ističe da je „Banjalučka pivara“ imala najveću proizvodnju od svih pivara u tadašnjoj BiH.
A i Banjaluka je bila najljepši grad, pun vesele omladine, radnika i lijepih žena.
– Nismo izvozili, a i što bismo. Jedva smo stizali proizvesti dovoljno piva za Bosansku Krajinu. Samo u Banjaluci je živjelo i radilo na desetine hiljada fabričkih radnika. Svi su oni poslije posla išli na pivo, a naveče u kafanu, na muziku, i opet na pivo, pa vi računajte – kaže, napola u šali.
Iako u to doba nisu bili izvozno orijentisani, banjalučki pivari su pratili evrоpska dešavanja i smišljali kako da unaprijede „svoju kuću“. Tako je i Pero, još kao mladić, bio gost Svjetskog biroa za unapređenje piva UNIDO u Beču.
Ali, s posebnim sentimentom se sjeća Svjetske izložbe prehrambenih proizvoda u Parizu, osamdesetih godina prošlog vijeka.
– Šta sam tada vidio, to je čudo. Nisam ni sanjao da će jednog dana i naša Pivara biti tako modernizovana. Ali, taj san se ostvario prije nego što sam otišao u penziju. A danas se u Pivari sve radi preko kompjutera – kaže naš sagovornik.
I ponosno klima glavom, na najnovije podatke: 243 radnika u Banjaluci, 40 u Beogradu, pa izvoz u Evropu, Ameriku i Australiju.
Na pitanje koje je njegovo omiljeno pivo, čika Pero odgovara da je u mladosti rado pio „Nektar“, ali da je najbolje pivo koje je proizveo bilo „specijalno crno“. Proizvodilo se ručno, po recepturi naslijeđenoj od trapista. I danas pamti taj recept.
– Danas ne pijem, stigle godine, ali po boji i mirisu mogu da ocijenim kakvo je koje pivo. To je vještina koja se ne zaboravlja – veli čika Pero.
I, kakva su piva koja danas proizvodi „Banjalučka pivara“?
– Odlična! A Banjaluka? Eh, Banjaluka je ljepša nego ikad – kaže setno stari pivarski vuk.
Prvih 100 godina
Petar Račić kaže da je „Banjalučka pivara“, kao i Banjaluka, nakon katastrofalnog zemljotresa 1969. godine doživjela procvat.
Tako je 1975. godine, na stotu godišnjicu Pivare, počela proizvodnja na novim automatizovanim linijama, sa kapacitetom punjenja 10.000 boca na sat.
– Bio sam u organizacionom odboru proslave stogodišnjice. Kakvo je to slavlje bilo! Dočekivali smo goste u novom pogonu i svima dijelili značke i maramice sa znakom „Nektara“ – sjeća se čika Pero.
Najbolje penzije
Petar – Pero Račić tvrdi da bivši radnici „Banjalučke pivare“ iz njegove generacije imaju najbolje penzije u Republici Srpskoj.
– Nema tu nikakve tajne; radničke plate u Pivari su bile dobre i stabilne, svaka dva-tri mjeseca dijelili su se viškovi, a na svaki isplaćeni dinar su se plaćali doprinosi. Za razliku od drugih preduzeća, Pivara nikad nije bila u krizi, bar koliko ja pamtim, a pamtim prilično – kaže čika Pero.
A.E.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu