I da se možda jednog dana vrati u Suboticu, čiji mir vidi kao savršenu polaznu tačku.
Završila je Ekonomsku srednju školu u Subotici, a osnovne studije u Beogradu na smijeru molekularna biologija, na Biološkom fakultetu.
Od 2016. školovanje je nastavila u inostranstvu, master studije je završila u Njemačkoj i dijelom u Švedskoj, dok je praksu, osim u Oksfordu, imala i u Španiji.
Znanje, upornost i rad ne mogu donijeti rezultate bez podrške.
Kao dijete iz radničke porodice po ostvarenje svojih snova krenula je „kucajući na vrata“, jer studiranje i usavršavanje košta.
Svoje želje i vizije iznosila je u vidu i-mejl molbi poslatih na oko stotinu adresa. Nije odustajala nakon gotovo isto toliko negativnih odgovora.
Konačno, podršku je dobila od kompanije koju su osnovali ljudi koji su, kao i ona, sanjali veliko. I svoje snove ostvarili. A nalaze se u „komšiluku“.
Jovana je uskršnje praznike provela u Subotici, što je bila prilika da za “Magločistač” govori o razlozima zbog kojih je izabrala molekularnu biologiju, o životu u inostranstvu, a nisu izostali ni korisni savjeti za mlade koji planiraju da studiraju u inostranstvu, a najkorisniji među njima svakako je – upornost.
Na pitanje kako je studirati i živjeti u Oksfordu i kako se mladi iz Srbije generalno snalaze u inostranstvu, odgovorila je da je “super”, te da se ona navikla na sve.
– Super je. Ja sam se navikla na inostranstvo jer sam master studije radila dijelom u Njemačkoj, u Španiji pa i u Engleskoj, pa meni inostranstvo nije tolika nepoznanica. Evropa je veoma slična, gdje god da se ode, bar meni. Ima mnogo sličnosti. London i Beograd su veliki gradovi, dok su Subotica i Oksford slični po broju stanovnika i po veličini. Mene zapravo Oksford i podsjeća na moj dom. To je manji grad, što mi trenutno više odgovara, ali ima i mnogo sličnosti kada je u pitanju kultura. Zapravo, svuda ima naših ljudi. Družim se sa raznim ljudima, ima mnogo naših studenata koji su tamo studirali, pa imam i veliko srpsko društvo što je mnogo lijepo, ali imam naravno u laboratoriji gde radim i sa strane prijatelja koji su iz raznih dijelova svijeta. Ja sam se svuda snalazila odlično. Mi smo vrlo komunikativni, kao narod vrlo otvoreni, mislim da nemamo neki veliki problem da se uklopimo u sredine, bar ja nisam imala – ispričala je Jovana.
Bavi se onkologijom, i kako kaže u pitanju je specifično područje, najviše zbog toga što je svaki rak veoma različit od osobe do osobe.
– Na primjer, rak pluća je mnogo drugačiji, ono što mi vidimo i ono što doktori vide je takođe različito od pacijenta do pacijenta, ali i kako će različiti pacijenti da reaguju na različite lijekove je dosta nepredvidivo. Smatram da mi trenutno imamo dobre terapije za rak, ali je problem sistemski. Terapije se prave i odobravaju, ali se one mahom nigdje ne koriste, ni u inostranstvu, ni ovdje, zato što su često veoma skupe. I te skupe terapije ni osiguravajuće kuće ne mogu da pokriju, a ni većina ljudi to sebi ne može da priušti. Mi zapravo imamo dobre terapije i dobar način borbe sa rakom ali je na žalost za mnoge ljude to nedostižno. Zato smatram da je taj problem sistemski, a ne problem da li mi možemo naći lijek za rak – objasnila je Jovana.
Ako bi se našlo jednog dana neko rješenje, to mora da bude i na sistemskom nivou, ne samo na nivou laboratorije.
A sa druge strane, većina tumora, ako se na vrijeme otkrije, je potpuno izlječivo u današnje vrijeme, dodaje ona.
– Preventiva je u stvari najbitnija i ukoliko se otkrije na vreme može normalno da se živi. Problem su kasni stadijumi, često se dešavaju i fatalni ishodi, i to je nešto na čemu i mi radimo, ti neki poodmakli stadijumi kancera – kaže Subotičanka.
Kako je objasnila, ona bi željela da ostanem pri nauci, u svakom smislu. Voljela bi da, šta god da radi, da njen rad doprinosi tome da jednog dana pomogne ljudima da se izliječe od različitih bolesti, ne samo vezano za rak, nego mislim i na mnoge druge bolesti.
– To je moj neki cilj, šta god da radim, da li će to biti u nekim regulatornim agencijama, ili pri nekoj laboratoriji, da to bude nešto što će nekome moći jednog dana da pomogne – dodala je.
Na pitanje o rodnom gradu, izjavila je da obožava Suboticu, te da je tu odrasla i da je vezuje porodica, prijatelji, mnogi ljudi koji žive ovdje, kao i uspomene. I smatram da nije nemoguće da se vratim.
– Danas postoje mnogi poslovi koji i u mojoj karijeri mogu da se rade preko interneta, neke konsultantske pozicije, na primjer. Nikada ne isključujem tu opciju, zato što bih voljela da se vratim, da živim tu i da budem blizu svoje porodice. Ali da li će se to desiti u skorijoj budućnosti, to na žalost ne znam. Kada je posao u pitanju, mi u Srbiji i sada imamo dobre institute. Svakako bi bilo super tu raditi. Na žalost, vjerovatno ne u Subotici, ali u drugim gradovima postoji dobra perspektiva za to. Rad sa nekim našim agencijama bio bi interesantan i koristan, da se uvode i neki lijekovi koji su dostupni van Srbije, a koji bi mogli i nama da budu lako dostupni. Prosto treba pronaći nekakvu sponu između nauke u svijetu i nauke u Srbiji – ispričala je Jovana za Magločistač.
Savjet mladima
Njen savjet mladima koji žele da studiraju u inostranstvu je da treba da znaju da je veoma teško, prenosi Blic.
– Da li smo se mi plašili ili smo uzbuđeni zbog ovakve odluke, u jednom trenutku svakoga stigne osjećaj da je zapravo veoma strašno biti negdje sam, gdje nemaš nikoga, gdje nemaš blisku osobu blizu sebe. Meni je to bio veliki problem kada sam to shvatila, u momentu da sam sama, a sa druge strane je mnogo dobro iskustvo – jer brzo odrasteš. Imaš priliku da upoznaš različite ljude iz cijelog svijeta. Jako je bitno kada se odlučimo na to da odemo, da se ne zatvorimo u sebe, da se otvorimo ka novim iskustvima, nekim novim ljudima, jer upravo ta razmjena između nas i nekoga ko je živio u potpuno drugom svijetu može biti veoma interesantna za upoređivanje i za ostvarivanje socijalnih kontakata. Ali je mnogo bitno i ostati u kontaktu sa ljudima sa kojima smo bliski – ispričala je Jovana.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu