Mladić je digao ruku na sebe nakon što je ismijan na razgovoru na posao. I nije se tu završilo. Sve je snimljeno. Da bude još strašnije, taj snimak je podijeljen na društvenim mrežama. Agonija, za biće na početku života, postala je veća i teža.
Trka za virtuelnim i viralnim izgubila je smisao. Sve manje viđamo nešto lijepo na internetu. A nije da ljepote nema oko nas i u nama.
Ali, gdje god da kliknemo i skrolujemo vijest crnja od druge. Kriza, nasilje, ratovi, prijetnje, samoubistva, ubistva… Čitamo kao sumanuti zašto je muž ubio ženu, kako medicinska sestra tuče staricu, a majka se iživljava na djetetu. Ne možemo da odvojimo oči i prste od displeja dok čitamo da pjevač priznaje da je varao sve žene, čije poprsje je veće, ko koga pljuje i tuče u rijalitijima.
Mnoge nečija tuga uopšte ne rastužuje. Komentariše se sve što ne treba. Mišljenje se ima za nebitne stvari, svi pametni, a mnogi polupismeni.
Sve naš užasava nečija smrt, ali u žrtvi se često traži krivac. Kriva je što ga nije ostavila, kriv je što je ćutao, što je takva kukavica, ja bih vratila, koliko sam ja imao razloga da (se) ubijem…
Nijedno biće nije isto. Breme na plećima svako nosi koliko može. I do kada može. Ne osuđujmo. Pomozimo onima koji trebaju i zaslužuju pomoć. Ako nemamo šta lijepo i utješno da kažemo, bolje da ćutimo. Jezik za zube umjesto pametovanja, ismijavanja, vrijeđanja, ponižavanja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu