Cijela trudnoća, kako priča Jelena, protekla je potpuno savršeno i ni na trenutak se nije pojavila sumnja da nešto neće biti u redu.
Onda, kada sam se porodila, dijete su mi samo na trenutak stavili na grudi i potom bez objašnjenja odnijeli. Devet dana proveo je na dječjem odjeljenju, a niko mi ništa nije govorio – kaže Jelena. Ništa, osim činjenice da je beba malena – došao je na svijet sa svega 2260 grama, nije ukazivalo ni na kakav problem.
Kako Jelena kaže, maleni Uroš se do decembra vodio kao potpuno zdravo dijete, a ona je poslije pola godine primjetila nešto čudno.
– Uroš je imao šest mjeseci kada sam ustanovila da ne diže glavu. Na svoju ruku tražila sam uput za fizijatra, koji nas je dalje uputio u Tiršovu – kaže Jelena. U Tiršovoj im je rečeno da Uroš boluje od hipertrofije mišića, a ubrzo nakon toga i dijagnozu mikrocefalije.
Uroš je inače, na rođenju imao ciste na mozgu, koje su ljekari pratili i koje su vremenom nestale, ali su, kako se ispostavilo, ostali ožiljci na mozgu. Međutim, u dijagnozu mikrocefalije teško je povjerovati jer djeca sa tim oboljenjem imaju vrlo karakterističan izgled glave, koji Uroš nema. Ipak, činjenica je i da mu je obim glave uvijek na donjoj granici za njegov uzrast.
Tako su Jelena i Uroš redovno išli na terapije, ali Jelena je osjećala da je nešto drugo posredi. Onda, decembra 2017. godine, zakazuju magnetno snimanje glave. U tom trenutku Uroš ima godinu dana i par mjeseci, a nakon pregleda, sestra je Jeleni dala papir sa nalazima. Tumačenje je mogla da čuje tek za tri nedjelje.
– Od svega napisanog, ono što sam razumjela bilo je da nalaz ide u prilog teške anomalije na mozgu – sjeća se Jelena.
Tada je konačno uslijedio razgovor sa neurologom i konačno se saznalo šta je to od čega mali Uroš boluje. U pitanju je teško oštećenje kore mozga, cerebralna paraliza.
– Majko, ne očekujte od njega ništa. Živjeće kao biljka, sve što uradi biće pravo čudo – rečeno je tada Jeleni. A onda je uslijedila i rečenica za koju je ljekar mislio da je utješna: “Samo da znate, ovakva djeca imaju kratak životni vijek”.
Tada kreće njihova borba i potraga za terapeutom koji će biti voljan i umjeti da radi sa Urošem. Iako se susretala sa savjetima da od djeteta prosto digne ruke, Jelena je uporno tragala za nekim ko bi pomogao njoj i njenom sinu.
Prvi korak bio je Specijalna bolnica za cerebralnu paralizu i razvojnu neurologiju. Tamo je Uroš pokazao prve znakove napretka, a onda je septembra 2019. godine čula za jedan centar u Beogradu, gdje su, kako kaže, doživjeli čudo.
– Drugog septembra Uroš je bio dijete koje jedva zna da sjedne i pokušavao je da iz ležećeg stanja sam pređe u sjed. U oktobru su zvanično počeli da vježbaju sa njim, i na iznenađenje svih nas, Uroš je već za nedjelju dana propuzao. Prethodni terapeuti govorili su mi da nikad neće propuzati, i da treba da pokušamo da odmah preskočimo na hodanje, iako to nema nikakvog smisla – kaže Jelena.
Uroš tamo rapidno napreduje, pa je u međuvremenu uspio i da se digne samo stalno, da stoji na koljenima, a trenutno radi na prohodavanju.
– Meni je savršeno jasno da Uroš nikada neće moći da hoda i funkcioniše kao druga, zdrava djeca, ali vidim i da može da napreduje. Sada mi je cilj da ga što više osamostalim. Ako može sam da hoda, da se obuče, ode do toaleta i kaže nam šta mu treba, smatraću to dovoljnim. Sve preko toga je blagoslov – kaže Jelena.
Međutim, terapija kao i putovanja od Pančeva do Beograda su skupa. Jelena kaže da mjesečno na liječenje dječaka odlazi oko 200.000 dinara. Jelena se trudi i snalazi kako zna i umije da namakne ta sredstva, iako je jako teško. Organizuju dobrotvorne žurke, prikuplja pomoć i vjeruje da će se rješenje svakako naći sada kada ima potvrde za nadu da će Uroš zaista uskoro samostalno šetati.
(Blic Žena)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu