Žiri u sastavu predsjednik Duško Pevulja i članovi Dragan Stanić i Vladan Bartula jednoglasno je donio odluku da Šantićeva nagrada pripadne Miovčiću, sa obrazloženjem da je jedan od najistaknutijih savremenih srpskih pjesnika.
– Njegov dosadašnji opus od 10 pjesničkih knjiga, taj visoki status potvrđuje unutrašnjim sadržajima i rasponima, jezičkom umješnošću, poetskom sviješću, pjesničkim domašajima i zapaženim recepcijskim ođecima. Izraziti lirik, ovaj tankoćutni pjesnik najdirektniji je srodnik Alekse Šantića i plodotvorni nastavljač stražilovske tradicije srpske poezije, kojoj Šantićev obimni pjesnički opus daje snažan pečat i osobenu snagu – naveo je žiri u obrazloženju.
U obrazloženju se ističe i da iz zbirke u zbirku Miovčić pažljivo stvara sopstvenu umjetničku sliku svijeta i na suptilan način raskriva tanana područja svoje duhovnosti i duševnosti.
– Ništa kod ovog pjesnika nije usiljeno zbog čega se njegova poezija prihvata kao prirodno preslojavanje iskustava, utisaka, snatrenja, dubokih emocija destilovanih lirskom refleksivnošću. Raznolika iskustva svijeta i životnih ciklusa lijepo se dozivaju kod Zdravka Miovčića i saglašavaju u jednodušan pjesnički stav: čovjekovo je živjeti u neprestanom saglasju sa Tvorcem, prirodom, drugim ljudima, te urvinama i uzvisinama sopstvenog bića – piše u obrazloženju.
Prema riječima žirija, prepoznavajući Gospodnje znakove u svakodnevnom, u naznakama, sitnicama i detaljima, Miovčićev odnos prema svijetu otkriva dublju smislenost koja počiva na hrišćanskom samorazumijevanju.
– Zato bi se molitveni ton mogao izdvojiti kao najdominantniji u njegovoj poeziji, onaj koji Miovčićevu žraspetost metafizikomž pitomo harmonizuje u jedinstveno osjećanje života – naveo je žiri.
U obrazloženju se naglašava da pravoslavna duhovnost na lijep način prožima Miovčićevu poeziju u kojoj se pitomi duh bogopoštovanja i bogotražiteljstva ostvaruje u punoći povjerenja u Tvorca kao “tihog učitelja” i spasitelja.
– Pjesnik koji je osjetio miline stvaranja, Zdravko Miovčić je veliki majstor pjesničke forme, vrhunski sonetista, te autor više uspjelih sonetnih vijenaca. U ovim zahtjevnim oblicima kod njega ni u tragovima nema usiljenosti i izvještačenosti bilo koje vrste, ali zato napretek ima šantićevskog saglasja emotivne misaonosti i poetske umješnosti – navodi se u obrazloženju žirija.
Mostarski Gradski odbor Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta” i Srpsko pjevačko i kulturno–umjetničko društvo “Gusle” iz Mostara književnu nagradu “Aleksa Šantić” dođeljuju svake tri godine za najbolju knjigu poezije izdatu na srpskom jeziku i jezicima Južnih Slovena ili za životno đelo.
Nagrada će ovogodišnjem dobitniku biti uručena na Šantićevim večerima poezije u Mostaru koje će biti održane od 9. do 15. septembra, navode iz “Prosvjete”.
Zdravko Miovčić rođen je 1958. godine u Ledićima, ispod Treskavice, u opštini Trnovo. Osnovnu školu završio je u Vojkovićima, gimnaziju na Ilidži, a studije filozofije, komparativne književnosti i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistar je menadžmenta, osnivač i direktor razvojne agencije “Eda” u Banjaluci i savjetnik za strateško upravljanje i rješavanje razvojnih problema u upravi, preduzećima i zajednicama.
Do sada je objavio devet knjiga iz oblasti odlučivanja i upravljanja razvojem.
Miovčić je objavio devet knjiga poezije: “Zašto ti nisam pisao”, “Što zatreperi i nestane”, “Škrinja i šapat”, “Što je duša skupila”, “U milosti trenutaka – saglasice”, “Ljubav vinopojca – pjesme o vinu i uz vino”, “Dnevna doza nostalgije – kafanske pjesme iz doba karantina”, “Niti đedovih priča” i “Knjiga lišća”.
Dobitnik je nagrade “Skender Kulenović” 2018. godine za knjigu pjesama “Što je duša skupila”. Živi i radi uglavnom u Banjaluci. Oženjen je, ima sina i dvije unuke.
Književna nagrada “Aleksa Šantić” ustanovljena je 1968. godine, a već godinama dođeljuju je “Prosvjeta” i “Gusle”.
Nagrada je zaštićena u Institutu za intelektualno vlasništvo BiH, a Upravni odbor “Prosvjete” je 2012. godine donio novu odluku, kao i Pravilnik o dođeli ove prestižne pjesničke nagrade.
Do sada je 15 pjesnika dobilo ovu nagradu, i to: Skender Kulenović (1969), Vesna Parun (1972), Oskar Davičo (1975), Enver Đerćeku (1978), Aleksandar Vučo (1981), Stevan Tontić (1984), Bogumil Đuzel (1987), Stevan Raičković (1992), Rajko Petrov Nogo (2006), Veselin Gatalo (2007), Đorđo Sladoje (2009), Dara Sekulić (2012), Pero Zubac (2015), Luko Paljetak (2018) i Ivan Negrišorac (2021).
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu