Ovako o svojoj životnoj borbi započinje priču Mladen Todić (43) iz Požarevca, kojem je prije šest godina saglasnost, doslovno jedno “da” porodice donora organa, spasla život. Tada mu je transplantirana jetra. Dobio je šansu za novi život.
Priča da je sve počelo u danima regrutovanja za vojsku, kada je utvrđeno da ima povišene vrijednosti enzima jetre u krvi, ali da to nije ništa strašno i on je nastavio da živi kao i svi drugi mladi ljudi.
– Niko, počev od ljekara, pa ni mene i moje porodice to nije shvatao ozbiljno. Onda su počele da se pojavljuju određene fizičke promjene u smislu mršavljenja, čestih malaksalosti bez ikakvog razloga, umora i slično. Otišli smo kod ljekara koji nas je uputio kod infektologa, ali ni on nije tome pridavao previše pažnje, iako su mi ti enzimi jetre već duži vremenski period bili povišeni. Odlučili smo se za odlazak u Beograd, gdje su mi na Infektivnoj klinici UKCS rekli da sam ja ipak slučaj za gastroenterohepatologa, jer poreklo oštećenja jetre ne vodi od virusa, bakterija ili slično tome – priča Mladen.
“Ima li smo mngo planova, ali…”
Na Klinici za Gastroenterohepatologiju su mu 2010. godine, nakon opsežnih i nimalo prijatnih mnogobrojnih pregleda, postavili dijagnozu: primarni sklerozirajući holangitis i ulcerozni kolitis.
– To su autoimune bolesti koje napadaju jetru i debelo crijevo. Ljekari su mi rekli da mi je jedini lijek transplantacija jetre, a mi otprilike nismo ni znali tačno šta je to, kako se radi, gdje se radi, koliko to košta… Objasnili su nam da je to hirurška intervencija, koja se kod nas radi, da se ne plaća ništa, samo se dugo čeka, jer nema dovoljno kadaveričnih donora. Bili smo u šoku i nismo ni znali šta nas je snašlo… zbunjenost opšta – nerado se sjeća Mladen.
Bolest je svakim danom sve više napredovala, ubrzano je gubio na težini, a u operacionu salu ušao je sa nepunih 50 kilograma
Kako dodaje, bolest je četiri godine držana pod kontrolom terapijom koju je koristio. U međuvremenu oženio se suprugom Tamarom, ali je ta 2014. godina bila prekretnica u njihovom životu.
– Početkom te godine su mi rekli da bolest počinje da napreduje i da moraju da me stave na listu čekanja za transplantaciju jetre, što se desilo u martu 2014. Supruga i ja nismo vjerovali da je dotle došlo, jer smo imali mnogo planova, a supruga je bila trudna… U julu 2014. rodila se Nina i ja sam dobio dodatni motiv da se borim i pobijedim zajedno sa njih dvije – ne ostavlja dilemu on.
“Da li ću dočekati sljedeći poziv?”
Na listi čekanja bio je dvije i po godine i pozivan pet puta kao potencijalni primalac organa, zajedno sa jednim ili dva pacijenta.
– Četiri puta sam bio vraćan kući iz razloga što je neko bio životno ugroženiji ili jednostavno nisam se dovoljno podudarao sa donorom. Najstrašnije je bilo to što su me vraćali kući a nisam bio siguran da li ću dočekati sljedeći poziv za transplantaciju, uzimajući u obzir da nije bilo dovoljno donora i da su transplantacije rijetkost. Svaki put u kolima kada sam se vraćao za Požarevac sam razmišljao kako ću da “preguram” do sljedećeg poziva i da Nina mora da raste uz oca i majku, da je Tamara i ja krstimo i proslavimo svi zajedno prvi rođendan, da je prvi put odvedemo na more zajedno, kompletno kao porodica. Nevjerovatno je to kako je jetra podmukao organ, jer kada imate bilo koju vrstu bolesti jetre, ona bukvalno isisava život iz vas i vi to gledate svaki dan u ogledalu u svom licu… Beonjače su mi bile žute, boja kože braon-siva, i bivao sam sve mršaviji, u operacionu salu sam ušao sa 47 kilograma… Zbog svega toga sam se sklanjao od ljudi i njihovih sažaljivih pogleda ili optužujućih pogleda onih koji su mislili da sam pijanica, narkoman…
Emotivni rolerkoster
Poziv koji je život značio, i to peti po redu, dobio je 13. oktobra 2016.
– Supruga i ja smo tada dvogodišnju Ninu uzeli iz vrtića i spremali smo se da ručamo. Telefon je zazvonio i sa druge strane sam čuo dobro poznati glas dr Nataše Petrović, anesteziologa iz Urgentnog centra, koja je pitala šta radim i kako sam, a to nije bio prvi put da neko iz tima za transplantaciju jetre pozove, da se raspituje za naše zdravstveno stanje… Kada sam joj rekao da postavljamo sto za ručak, rekla je da ne jedem i ne pijem više ništa, da postoji donor koji bi meni odgovarao i da u što kraćem roku, kao i prethodna četiri puta, dođem na UC – prepričava Mladen.
Kako dodaje, u glavi mu je tada nastao emotivni rolerkoster…
– Iz razloga što znate da je tamo neko izgubio svog najmilijeg, i da je njemu vjerovatno najgori i najtužniji dan u životu, ali je smogao dovoljno snage i humanosti u svom srcu da donira organe svog najmilijeg i time spasi nekoliko života… S druge strane, znao sam da ću ostati živ i da će Tamara imati supruga, Nina tatu, Mina brata, a roditelji sina – iskren je on.
Zajednička misija
Mladen je svoju životnu bitku dobio, ali tu se nije zaustavio. Prije više od pet godina je zajedno sa ostalim “kolegama” pacijentima osnovao Udruženje transplantiranih pacijenata i pacijenata kojima je potrebna transplantacija organa “Zajedno za novi život”, i krenuli su u misiju.
– Često me mnogi pitaju zašto ovo radiš, ovaj aktivizam, a ja im odgovorim da je neko prije šest godina uradio ovo za mene… Međusobna razmjena iskustva nas pacijenata, naročito transplantiranih, uvidjevši koliko okolina ne zna o značaju doniranja organa su nas navela da osnujemo jedno ovakvo udruženje prije više od pet godina i da približimo ovu temu našim građanima, a posebno nam je značajno iskustvo pacijenata koji su na listama čekanja za transplantaciju organa. Osim toga, uz pomoć naših ljekara pružamo pomoć i podršku koju možemo, uključujući i medicinsku, psihološku, administrativnu, pravnu… – priča Mladen, koji je inače predsjednik ovog udruženja.
No, statistika je neumoljiva – Srbija je na evropskom dnu po broju transplantacija organa. Od početka godine u Srbiji je urađena samo jedna kadaverična transplantacija a više od 2.000 ljudi, među kojima i 30 djece čeka na novi organ.
“Još si mi trag”
Zbog toga je Udruženje “Zajedno za novi život” nedavno pokrenulo nacionalnu kampanju “Još si mi trag”, koja ima za cilj vraćanje teme o značaju transplantacije i doniranja organa u fokus javnosti.
– Mi pacijenti kao i ljekari želimo da otklonimo predrasude koje prate ovu temu i time podignemo svijest građana kada je doniranje organa u pitanju. Jedan donor može spasiti i produžiti do osam života i ostaviti na okupu osam porodica, što je mjerilo humanosti čina doniranja organa. Smatram da moramo mnogo više da govorimo o ovoj temi, da ljude upoznamo sa načinom stavljanja pacijenata na listu čekanja za transplantaciju organa, kako se obavlja odabir pacijenata za transplantaciju organa, da ljekari koji se bave ovom granom medicine postoje i da su to naši najveći stručnjaci…
Naglašava da se zahvaljujući saglasnosti i jednim “da”, ne spasavaju samo životi pojedinaca, već čitave porodice.
– Kao društvo ne razumijemo koliko je teško pacijentima i njihovim porodicama koji čekaju organ, čiji život zavisi od nečije saglasnosti, sve dok se nama ili nekom našem bližnjem to ne dogodi, a statistički gledano 20 puta je veća vjerovatnoća da će nam zatrebati organ, nego da budemo donori. I tek onda počnemo da razmišljamo koliko je veliki i human čin doniranja organa… Na kraju, donor na neki način živi kroz nas, kroz naše najmilije, jer će se generacije potomaka onog ko je transplantiran sjećati da je neko nekad tamo negdje spasio život njihovom najmilijem doniranjem organa. Dakle, donori odnosno njihove porodice kada daju saglasnost za doniranje organa ostavljaju trag u životima porodice transplantiranog pacijenta i njegovih potomaka – zaključuje ovaj hrabri čovjek.
Predrasude, predrasude…
Sagovornik napominje da temu doniranja i transplantacije organa prate brojne predrasude kodnaroda, što je takođe veliki problem.
– Ljudi ovu temu vezuju uglavnom za trgovinu organa i tome slično, tipa da im neće biti pružena adekvatna medicinska pomoć ako žele da budu donori, da će njihovi organi završiti kod onih koji imaju novca i slično, što je apsolutno netačno i nema veze sa realnošću, naročito kada se zna da u jednom timu za transplantaciju organa ima oko 50 zdravstvenih radnika, entuzijasta i praktično je nemoguće da se sprovede bilo kakva malverzacija, jer su timovi koji liječe pacijente, timovi koji rade eksplantaciju organa i timovi koji rade transplantaciju organa skroz odvojeni – ističe Mladen, piše Blic.
Trka u ime svih onih koji čekaju
Mladen ističe da mu je transplantacija donijela prije svega život. Nov, bez bolova, velikog straha od smrti i bojazni da neće dočekati da odvedem Ninu prvi dan u školu… A odveo ju je, kao i prvi put na more.
– Moj život danas izgleda kao život jedne zdrave osobe, radim, koristan sam svojoj porodici u svakom smislu. Počeo sam da treniram, što je bilo nezamislivo do prije par godina, pa i nakon transplantacije. Početkom decembra sam istrčao i svoju prvu trku, trčail trku od 5,5 kilometara na Fruškoj gori zajedno sa drugim pacijentima iz udruženja i uz podršku dr Saše Kneževića i njegove ekipe sa neurošoka Urgentnog centra UKCS, a sve u ime onih 2.000 ljudi koji čekaju transplantaciju u Srbiji – kaže on
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu