Vjerovatno vam neće biti svejedno ni kada vidite da ubacuju igračku lutku, a preminuli je odrasla osoba. To se čini iz ubjeđenja da će se tako prekinuti smrtni niz ukoliko u roku od godinu dana preminu dvije osobe u istoj porodici.
– Ako u roku od godinu dana preminu dvije osobe u istoj porodici, to je po snazi magije nedovoljan broj, te će morati da dođe do cjelovitosti, tj. do umiranja i treće duše. Ožalošćeni, kako bi se spasli trećeg gubitka, u kovčeg stavljaju lutku kao simbol supstituta trećeg pokojnika – objašnjava za Kurir etnolog Bojan Jovanović.
Darivanje novca
Običaj darivanja novca pokojniku zadržao se u našim krajevima do dana današnjeg, a preuzet je davno iz grčke tradicije. Stari Grci su vjerovali da pokojnici moraju da plate čamdžiji Flegiju da ih preveze preko rijeke Stiks, gde bi započeli zagrobni život.
Opstajanje tog čina u današnja vremena može se posmatrati kroz prizmu praktičnih razloga, a to je novčana pomoć porodici onoga koji je preminuo.
Dugo su se imućni ljudi u selima sahranjivali sa zlatom. Po vjerovanjima, njima je zlato bilo neophodno da plate put to raja, a porodica se uvijek trudi da odvoji najbolji komadi zlata. Ali onda su vremenom lopovi počeli da skrnave grobnice kako bi se dočepali zlatnika, pa se taj običaj iz tog razloga sve manje praktikuje.
Stručnjaci smatraju da su ovi običaji sa stanovišta tradicije nastali pod uticajem mitova i posebno su primjetni tokom pripreme pokojnika sa sahranu, kada se u njegove džepove ubacuju mnoge lične stvari, ali i “korisne sitnice”, kao na primjer češalj, da bi i na onom svijetu mogao da vodi računa o svojoj urednosti.
– Običaj je da se pokojniku u blizini nađu parice da bi, po vjerovanjima, imao da plati “put do onog svijeta”, a pored toga se stavljaju lične stvari, pa to nekada može biti i ručni sat ili, na primjer, štap na koji se oslanjao – kaže Jovanović za “Kurir”.
Da li smiju da se stavljaju porodične fotografije u kovčeg?
Prema srpskim običajima, u kovčeg ne treba da se stavljaju porodične fotografije, jer se vjeruje, što nam potvrđuje i etnolog Jovanović, da će Bog zajedno sa dušom umrlog sa sobom u vječni život povesti i one koji su na fotografiji, a još su živi. Time bi bila dovedena u opasnost porodica preminulog.
U Srbiji je običaj da se pokojniku oblači najbolje odjelo, koje je najčešće unapred pripremljeno za sahranu. Vjeruje se da će pokojnik biti vječno u njemu i zato se bira upravo specijalno i najljepše kako bi u vječnom životu bio dobro odjeven.
Životinje ne smiju biti pored kovčega
U nekim dijelovima Srbije, kao na primjer u užičkom kraju, vjeruje se da, ukoliko pokojnika kada je sanduk otvoren preskoči neka od domaćih životinja, odnosno ako ima neki bliski kontakt, on će se povampiriti. Ova pojava, vjeruju, ne sluti na dobro, pa zato ukućani izuzetno vode računa o tome da su mačke i psi izvan zidova doma. Ali isto tako ne ostavljaju pokojnika samog u kući jer se vjeruje da može đavo da se useli u tijelo preminulog i time ga natjera da ustane iz mrtvih i šteti živima.
U posljednje vrijeme običaj je da se u džep tog odjela stavi čak i mobilni telefon, napunjen, da bi, kako se vjeruje, mogli u teškim trenucima da se obrate pokojniku i zatraže savjet.
Sahrana u vjenčanici i udaja za pokojnika
Nedavno emitovana serija “Crna svadba” podsjetila nas je na običaje koji su vladali na istoku Srbije, a u nekom izmjenjenom obliku mogu se ponegdje pronaći i danas. Potiče od vjerovanja da bog ne prima kod sebe one koji nisu vjenčani u svom zemaljskom životu.
Ukoliko je preminuo neoženjeni mladić, onda se u selu izabere djevojka, kojoj obuku vjenčanicu i koja će narednih godinu dana biti “pokojnikova žena”. Za to vrijeme ona ne smije da stupa u intimne odnose, niti da bude sa nekim u vezi.
Sada se sve to uglavnom svodi na to da se nevjenčanom pokojniku na ruku stavi prsten, kao jednostavan znak da su oni bili makar i prividno vjenčani. Mlade djevojke se u pojedinim krajevima Srbije i dalje sahranjuju u vjenčanici ukoliko su za života bile neudate.
– Pojam sahrane u srpskom narodu je dvoznačan. Kada je primjenjivan u žargonu, često se koristi u smislu uništenja, razaranja, dok se u etnologiji ovaj pojam tumači totalno kontra od toga. Etnološki čin sahrane je način da ožalošćeni obilježe mjesto na kome se pokojnik nalazi i time ga sačuvaju, tj. obezbjede – objašnjava Jovanović.
Zašto se sahranjuju u dvorištu kuće?
Naš narod je razvio veoma kompleksnu mrežu “mrtvačkih” običaja, koji se vrlo ozbiljno shvata, prenosi s kolena na koljeno, a jedan od njih je sahranjivanje pokojnika u dvorištu kuće ili na prostranim njivama oko porodičnih kuća.
Nekada je bio to pokušaj “zadržavanja porodice na okupu”, a kasnije cilj sahranjivanja pokojnika u dvorištu kuće pretvorio se u spriječavanje potomaka da prodaju kuću, odnosno imanje, i da se time zapravo obezbjedi opstanak nekretnine u porodici.
U kovčeg se uglavnom stavljaju predmeti koje je preminuli koristio i volio, što potvrđuje i sagovornik Kurira predsednik Udruženja privatnih pogrebnika Srbije Vlada Radović i vlasnik jednog pogrebnog preduzeća.
Važnost paljenja sveća
Običaj paljenja svijeće za pokoj duše pokojniku je od izuzetne važnosti, budući da se vjeruje da osoba koja umre bez nje luta u tami na onom svijetu, a moguće je da dođe i do njenog povampirenja.
Ukoliko želite da pomognete pokojniku da nađe svoj mir, veruje se, nikako ne zaboravite da mu zapalite svijeću i osvijetlite put. Pretpostavlja se da odavde i potiče izreka “Ne dao mu bog sreće, ni pri smrti svijeće”.
– Najčešće sam prisustvovao situacijama kada se u pokojnikov kovčeg ubacuju lične stvari kao što su omiljene novine, knjiga ili naočari – kaže Radović, i naglašava da ove mnogima čudne, da ne kažemo bizarne, običaje ne poštuju samo “neobrazovani” ljudi:
– Skoro sam imao slučaj da je doktorka porijeklom iz Srbije preminula u inostranstvu i na sahrani su joj stavili lutku u sanduk.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu