Od proslave njihovog stradanja. Ipak, u Kninu je danas bila jedna Srpkinja. Jedina. Novinarka i urednica Blica Nikolina Govoruša boravila je u svom rodnom gradu, u danu kada su slavili njeno protjerivanje iz njega. Ovo su isječci iz njenog dnevnika:
3. avgust 2021: Dogovori danima traju. Nakon mnogo premišljanja odlučujemo da se povučemo u selo i tamo prespavamo. Tata će preko Oklaja doći do sela kako beogradske tablice ne bi nedobrodošlo zablješatale.
4. avgust 2021: jutro. Kako bih uradila reportažu odlučujem, ipak, da se spustim u Knin. Moj rodni grad. Pa ipak, sada se osjećam kao potpuni stranac u mestu u kom sam rođena. Samo dva dana ranije nije tako bilo.
Sada, čini mi se da svaki moj pokret govori – Ja sam Srpkinja.
Mnogi će reći da sam vrlo hrabra što sam odlučila da dođem. Ipak, ovo je sve osim hrabrosti. Niko ne zna ko sam, trudim se da se što više asimilujem sa okolinom. U pekari uzimam “krafnu”, miješaju mi se akcenti i zbog toga me hvata panika.
Dok šetam ulicom Doktora Franje Tuđmana, centralnom u najvažnijem hrvatskom gradu danas, desetine muškaraca srednjih godina prolaze u grupama. S prednje strane majice u gornjem lijevom uglu hrvatski grb, a nazad ime divizije: Branitelji su preplavili Knin. U svakom kafiću, na ulicama, pozdravljaju se i skupljaju kod spomenika Oluji ispred Železničke stanice. Čuju se trube iz tog pravca.
Sada sam već potpuno nijema. Ne izgovaram nijednu riječ. Čini mi se sve pogrešnim, stranim, kao da me je neko stavio tu bez tona da samo posmatram.
Avion nadlijeće Knin. Taj zvuk para svaku ćeliju u mom tijelu i osjećam se kao da je rat, kao da nije ni prestajao. Ubrzo je preletio još jedan. Avioni na nebu, na ulicama vojna vozila.
Brzo mi promiče kroz glavu misao: Da li je ovo normalno?
Da li je zaista potrebno? Da li ih zaista vodi ljubav prema otadžbini ili mržnja prema Srbima?
Samo dva dana ranije Knin je bio isti kao i svakog drugog dana – jedan opustili grad kog je rat načeo, a ulazak Hrvatske u Evropsku uniju potpuno dokrajčio. Mladih nema, stariji su po selima, ulice su čiste, mnogi će reći, nema ni ko da ih isprlja.
Danas, 5. avgusta cijela Hrvatska se sjurila u Knin. I oni su ti od čijih te pogleda uhvati neopisiv strah. Ne od domaćih – ni Srba povratnika ni Hrvata. Njima, njima je dosta. I rata i ustaštva i četnikovanja. Oni bi samo da se sve završi i da se vrate u onaj svoji isti život bez svih nas sa strane.
Uskoro će doći cijeli državni vrh, možda je ipak vrijeme da krenem. Prije toga, kao u jednoj staroj svojoj priči, bacim pogled na onu tvrđavu. Nekad simbol mira i sigurnosti, danas optočena desetinama hrvatskih zastava dočekuje defile svih onih koji bi o ratu da nešto kažu i da se njihova čuje. Ipak, ova tišina opustelog grada danas nadjačava sve te unapred pripremljene govore. Ona nadjačava i sve nas. I one trube i one avione i vozila i miješanje akcenta.
Gledajući u onu tvrđavu, shvatam samo jedno: Ovo nije moj grad. Ovo nije vaš grad, a mogao je biti grad svih nas, da je sreće.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu