Građevinac po profesiji, čovjek po opredjeljenju, Batočina je Mikhailov dom već sedam godina. Na placu skrivenom od glavnog puta, na vrhu samog brda, odakle se pogled pruža ka srcu Šumadije, nalazi se hotel u vlasništvu njega i njegove porodice. Drvoredi jabuka, cvijeće, čist vazduh i nestvaran pogled, baš kao da posmatrate vinograde u Toskani, razlog su zbog kojeg već godinama ljudi iz cijele Srbije, Rusije i regiona dolaze kod Golubtsovih na odmor.
Sa ratnim dešavanjima na tlu Ukrajine, vesele turiste, zamijenile su izbjeglice. Do sada, njih preko 30, a prema njegovoj priči i zalaganju njegove kćerke, tako će biti sve do okončanja rata u Ukrajini i posljednjeg čovjeka koji bude tražio put ka boljem životu i slobodi. I to besplatno.
– Prije sedam godina došao sam u Srbiju, donio sam novac, deponovao ga u banku i započeo potragu za kućom. Kada sam došao ovamo, nisam ništa vidio, bila je neka magla, samo neki korovi su se tu sa strane videli. Ujutru sam tek vidio sve ovo – kaže Mikhail na početku razgovora za Blic.
Ljubav između srpskog i ruskog naroda, bila je dovoljna da Rus iz Jekaterinburga i njegova porodica budu primljeni i više nego srdačno, čak i onda kad kaže “Kosovo je Srbija, Krim je Ukrajina”. Upravo taj natpis stoji na samom ulasku u hotel, da se vidi i da se pripovjeda.
Prema njegovim riječima, u rodnoj Rusiji se već duže vremena nije osjećao slobodnim i bezbjednim i to do te mjere, da ni u svom rodnom gradu, u razgovoru sa prijateljima nije znao šta ga čeka kada otvoreno kaže kako misli da je ruska vlast loša.
– Poslednjih par godina života u Rusiji, plašio sam se, i to još prije svega od Krima. Mislio sam da mogu slobodno da pričam, ali nije bilo tako. Onda sam došao ovdje i pričam slobodno. Imam svoj stav, ako se slažeš, slažeš, ako ne, dobro. Imam ovdje komšiju, policajac, izbjeglica sa Kosova. I on meni kaže “Ja sam za Putina, on je najbolji”. Onda sam mu rekao, da možda tako izgleda njemu, zbog svađe sa Amerikom, sa NATO paktom, ali za one u Rusiji, za njih nije dobar. Slušaj, rekoh mu, ti možeš da ideš na trg, i da kažeš, vlast je loša, luda. I on mi tu kaže, mogu. E tu mu onda objasnim da bi u slučaju da ja odem na Crveni trg, i da to kažem i vičem za Putina sve to, ne bi prošlo pola minuta, minut, već bio bih uhapšen i spreveden u zatvor – kaže Mikhail.
Tokom razgovora, uživamo u pravom proljećnom danu i domaćoj rakiji koju sam sprema, kako kaže, nemjerljivom sa vodkom. Gledamo na vedro nebo, na Šumadiju, na drvorede jabuka koje se pružaju podno hotela, sve do kraja imanja. Nema sirena za vazdušnu opasnost, nema bombi, nema leleka i beznađa. Svega od čega Ukrajinci koji dolaze u Batočinu, bježe. Kako kaže, svaki put kada neko od izbjeglica kod njega dođe, osjeća sramotu zbog onoga što njegova zemlja radi u Ukrajini. Prvi ljudi su mu pristigli početkom marta, da bi se angažovanjem njegove kćerke, broj ljudi uvećavao iz dana u dan.
– Do sada ih je bilo preko trideset. Jutros je otišla jedna porodica Ukrajinaca, bili su tu sa djecom. Otac je Gruzijac, majka je Ukrajinka. A, prvi ljudi su mi pristigli početkom marta. Sve je počelo preko Ukrajinke sa dvoje djece i njenom prijateljicom, koja je studirala sa drugaricom moje žene. Potom je moja kćerka riješila da se uključi. Bilo joj je baš kao i meni, dosta teško da gleda šta se dešava. Sa njom je na univerzitetu stidiralo dosta Ukrajinaca, kolega i prijatelja, Uzela je i na nekom sajtu, okačila poruku za smještaj. Mi im dajemo besplatan boravak kod nas, koliko god da im je potrebno pred nastavak dalje. Lično, kao Rus, osjećam se odgovornim za ovo što se dešava u Ukrajini – objašnjava nam , te nastavlja dalje:
– Moja kćerka je ta koja me samo obavještava kada i koliko njih stiže. Oni kad dođu, nude nam pare, naravno, odbijem ih. Par njih koji su probali cider koji pravim, žele da ga kupe i samo im kažem “Ne mogu da vam uzmem pare. Zato što je u tvojoj zemlji okupacija, sve je razrušeno – otkriva Mikhail, i otvara novo poglavlje, možda i najteže u ovom razgovoru.
Kako reaguje Ukrajinac na Rusa nakon svega što gledamo više od mesec dana?
– Nije im prijatno kada dođu. Eto, par koji je bio jutros, žena mi je na polasku rekla “Slušaj, na početku mi je bilo dosta teško da pričam sa tobom”. Ista situacija je bila i sa još jednim parom, muškarac Indijac, žena Ukrajinka, dvoje djece. Kad su došli, bio sam sa automobilom koji je imao srpske tablice. Kad smo došli do hotela, vidjeli su auto sa ruskim tablicama, na trenutak je nastao muk. Vidio sam koliko im je bilo teško. Na početku je samo pričala ukrajinski, i polako smo, vremenom, došli do normalne komunikacije. Znate, ja mislim da srušeni odnosi koji sada postoje, da su još gori nego za vrijeme rata između vas i Hrvata. Ne vjerujem da će se taj most brzo izgraditi, biće teško. Jedan čovjek je uništio odnose miliona ljudi – priča Mikhail sa gorčinom i tugom u glasu.
Njegovo angažovanje, prepoznali su i mještani, te i lokalna samouprava. Svako je želeo da pomogne izbeglicama, znajući iz naše burne istorije kako je to bežati sa glavom u torbi, plašeći se za sopstveni život.
– Prvi mi je pomogao potpredsjednik opštine, donio je neke stvari. Svi kažu da im je žao izbjeglica. Svi ih podržavaju. Međutim, neki od njih kažu da su za sve krivi Ukrajinci, i onda im ja objašnjavanm da nije baš tako kao što misle. “Vi volite Putina, Rusiju, plašim se da vas Rusija toliko voli da vas zagrljajem ubija”, obično im kažem. Ja se u Rusiju nikada više neću vraćati, čak i ako on umre, neću ići tamo. Još dosta vremena, ako i kada on ode sa vlasti, neću. Kako Rusi kažu, kad pojedeš džak soli, eto, toliko vremena će proći, ili da se neke stvari promijene u glavi stanovnika – oštro će on.
Tokom protesta u Rusiji, hapšena je i njegova kćerka. Činjenica da su na ulicama uglavnom mladi, sa neznatnim brojem starijih, daje mu neku nadu da će u njegovoj domovini doći neko novo i bolje vrijeme.
– Moja kćerka je bila uhapšena, u Sant Petesburgu tokom protesta i bila je u zatvoru. Nadam se da će ti mladi Rusi shvatiti neke stvari. Rusiju mrzim trenutno, jer, vode ih lopovi, oni su ukrali Krim. Priča da se u Ukrajini napadaju samo nacisti, nije tačna, nevini ljudi ginu i stradaju.
Ogoljene ljudske priče
U trenutku razgovora, Mikhail je očekivao još osmoro Ukrajinaca. Kada se probije barijera ko je ko, ostanu ogoljene životne priče.
– Večeras očekujem osmoro Ukrajinaca. Prvi iz Harkova kad su došli, auto im je bio u katastrofalnom stanju zbog puteva kroz Ukrajinu koji su sad usljed svega očajni. Kad bježe, gledaju samo da napuste zemlju što brže. Neki su uspjeli da pobjegnu prije samog rata, dan dva. Eto, primjera radi, Ukrajinka i Indijac, oni zbog toga nisu uspjeli odmah da dobiju izbjegličke papire, pa sam morao da im pomognem. Naime, njih nisu pustili u Rumuniju jer on nije imao vizu kao Indijac. Nisu mogli da dobiju potvrdu da su izbjeglice. Prvo sam ih odvezao do Vršca, tamo su nas poslali rumunski graničari. Odatle su ih poslali u Beograd, na adresu ambasade Rumunije. Ni tu nisu uspjeli da dobiju papire. Na jedvite jade su uspjeli da dobiju papire da odu u Njemačku i to direktno iz njemačke ambasade u Beogradu – priča on.
Ljude koji dolaze kod njega, opisuje kao kulturne, učtive, obrazovane i materijalno situirane.
– Obično kod nas dolaze bogati ljudi, vidi se da nisu siromašni. To su fini, kulturni ljudi, takva su im i djeca. Imaju oni možda novac da mi plate, ali ja ne želim da im to uzimam, ne želim da budem profiter – kaže Mikhail.
Ljudi koji dolaze u Srbiju, obično idu dalje u zemlje EU, makar oni koji su boravili kod njega. Od njih preko trideset, samo je jedan par riješio da se na duže staze stacionira u Beogradu.
-Do sada, samo jedna porodica koja je prošla kroz naš hotel, riješila je da ostane u Srbiji. Majka ima ruski pasoš i samo je rekla – šta sad ja mogu sa njime? Neko im je pomogao, dao im je stan da žive besplatno u njemu. Njen sin ove godine uči srpski i plan im je da on upiše fakultet u Beogradu. Ostali, njena prijateljica koja je došla sa njom, otišli su dalje. Konkretno ona je sa otišla za London. A ovi od jutros su se odlučili za Bugarsku. Prešli su pola Evrope, u Srbiju su došli tako što su iz Kijeva prebjegli za Poljsku, nakon čega su došli ovamo. Imao sam i par iz Odese, muškarac je morski biolog, i oni su otišli dalje, jer sa njegovim poslom, može da radi bilo gdje – otkriva Mikhail.
Kroz razgovor sa izbjeglicama iz Ukrajine, zaključio je da većina njih ne planira da se vrati u zemlju u skorije vrijeme, čak i ako bi se rat okončao za koji dan.
– Neki od njih,od šoka, kroz šalu su rekli, “Mi smo sad na produženom raspustu, sad možemo da putujemo”. Oni ne žele da se vrate u Ukrajinu, jer, većinom su im domovi srušeni. Prije sto godina, imali smo istu situaciju, najbolji ljudi su napustili Rusiju. Srbija je tu nešto dobila, al Rusija je izgubila. Sad se ista stvar dešava, najbolji ljudi odlaze napolje i nemaju u planu da se vrate – sa neskrivenom tugom u glasu kaže Mikhail, dodajući kako mu je u planu da uzme srpsko državljanstvo.
– Ovako ću nastaviti da radim dokle god bude potrebe, sve dok traje rat. Čak i u sezoni, primaću izbjeglice besplatno da stanuju ovdje. To je najmanje što mogu da uradim kao čovjek. Samo se nadam da ovaj rat neće dugo potrajati, nažalost, šteta je već učinjena i ogromna je – kaže Mikhail Golubtsov, piše Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu