Danas je učiteljica u Osnovnoj školi “Ljubomir- Ljuba Nenadović” u selu Ranilović kod Aranđelovca u Srbiji i osmjesi njenih đaka dovoljno govore o tome da li je uspjela u svojoj misiji, piše Noizz.rs.
Ta knjiga joj je dala podstrek i ohrabrenje.
Ako to već može jednom da se dogodi u Samerhilu, onda se može dogoditi svugdje ‒ kad ljudi budu spremni za to. Ja sam se, jednostavno, osećala spremnom. To ne znači da se usaglašavam sa svakim stavom autora, ali se poslije i 27 godina radnog staža trudim da neke ideje primjenjujem, da moji učenici imaju srećno djetinjstvo koje će pamtiti po lijepim školskim danima, da znanje stiču kroz igru, da se druže, vole prirodu i da u školu dolaze sa osmjehom – rekla nam je Jasmina.
U školi radi od 1991. i priznaje da je od prvih prvaka čija je učiteljica bila i sama učila i da je ta, prva generacija postavila temelje njene profesionalne karijere.
– Profesija kojom se bavim je najteža i ujedno najljepša na svijetu. Nastavnik nikad ne može da ostari, nastavnik je uvijek mlad uz djecu uz koju i on sam raste. Trudim se da uvijek budem u toku savremenih novosti u profesionalnom usavršavanju, da djeci uvek budem na usluzi, da ih naučim kritičkom razmišljanju, da ih koliko mogu spremim za svijet u koji idu, a prije svega da njihove školske dane pamte kao najljepši dio detinjstva, a da uz to nauče one najvažnije životne lekcije – priča učiteljica Jasmina.
A kako deca sa njom uče? Zabavno, kroz igru, što i te kako ima efekta.
– Učimo da koristimo pribor za jelo, uz pratnju nekoliko roditelja, redovnom linijom, idemo u Beograd da bismo se vozili tramvajem i trolejbusom, često posećujemo bioskop, muzej, biblioteku, gledamo pozorišne predstave, idemo na klizanje, spremamo zimnicu, pravopis učimo kuckajući poruke na telefonu, razlomke učimo praveći pice i bakin kolač, pišemo pisma jedni drugima, u pošti učimo kako da popunjavamo uplatinice, pošaljemo pisma… Na času smo vježbali i kako da koristimo escajg, a onda su drugarici iz odjeljenja otišli na slavu.
– Najmanje propusta će biti ako predviđeno gradivo ne naučimo danas, već sutra ili prekosutra jer učenje traje cijeli život, ali ako propustimo da djecu naučimo važnim životnim lekcijama, ako propustimo da im ukažemo šta znači dobar čovjek – onda je to nenadoknadivo – otkriva ona.
Kada su greške u pitanju, djecu uči da niko nije bezgrešan, ali da je važno ne ponavljati ih. Da bi im to što življe prenijela, često smišlja priče protkane raznim školskim događajima i problemima i onda zajedno traže rješenje.
– Za ozbiljnije lične probleme postoji ordinacija, odnosno jedna prostorija koju su učenici nazvali ordinacija u kojoj pričamo tajne, probleme i pronalazimo rešenja – rekla je.
Jasmina shvata ko je najvažnija karika u životu svojih učenika – roditelji! Zato često organizuje zajedničke časove, radionice, susrete, a roditelji ponekada budu u “ordinaciji”!
– Probleme rješavamo zajednički, odmah, bez odlaganja. Pored roditelja u rad uključujem i bake i deke, stariju braću i sestre pa čak i lokalnog poštara koji nam donosi novogodišnje poklone i pisma. Zbog toga imam bezgraničnu podršku i pomoć roditelja u svemu što radim, pa često su roditelji ti koji se organizuju i prevezu decu u bioskop, pozorište, biblioteku, muzej, zajedno osmislimo novogodišnje poklone za decu i okačimo ih na bor u školskom dvorištu, organizujemo rođendanska slavlja – priča učiteljica.
Na kraju svakog četvrtog razreda, svaki učenik dobije diplomu i priču koju čine najinteresantnije fotografije njihovog druženja.
– Nagrade? One javne, vidljive svima – nemam. Moje nagrade su moji učenici koji me obavezno pozovu kada završe školovanje, dobiju posao, kada me pozovu da prisustvujem njihovim slavljima. To su moje najveće nagrade i tada znam da sam veoma uspješna u svom poslu- zaključila je Jasmina.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu