Tačnije, za te radnike se, prilikom putovanja, mora smatrati da “rade”, u kontekstu članka 2. tačke 1. iste direktive.
Ova norma važi i za odlazak od mjesta gdje se nalazi jedan klijent na mjesto gdje se nalazi drugi klijent.
Takav bi ishod, takođe, bio suprotan cilju zaštite sigurnosti i zdravlja radnika iz Direktive 2003/88, koji podrazumijeva potrebu da se radnicima garantuje minimalno vrijeme odmora.
Zapravo, suprotno toj direktivi bi bilo da vrijeme odmora radnika bez uobičajenog ili stalnog mjesta rada – bude smanjeno zbog isključenja vremena njihovog putovanja između mesta boravišta i klijenata iz pojma “radnog vremena”, navodi se.
Radnici započinju i završavaju takva putovanja s mjesta svog boravišta, s obzirom na to da ta okolnost proizlazi iz odluke njihovog poslodavca o ukidanju regionalnih kancelarija, a ne iz odluke radnika, prenosi Poslovni.hr.
S obzirom na to da su radnici izgubili mogućnost da slobodno odrede udaljenost koja dijeli njihovo mjesto boravka od uobičajenog mjesta početka i kraja njihovog radnog dana – ne može se smatrati da su pristali na izbor svog poslodavca o ukidanju kancelarije.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu