Tačnije, oko 147.000 zaposlenih prima platu nižu od 660 maraka, dok trošak hrane za jedno četvoročlano domaćinstvo košta 695 KM.
Nije teško zaključiti da su ovi naši radnici, odnosno njihove porodice, više gladni nego siti jer, sve i da ne moraju da plaćaju struju, vodu, mjesečne karte, teško mogu da nategnu za ono najosnovnije.
Ustvari, mogu, tako što kupe dovoljno brašna i makaraona, a ostalo kako kad mogu i koliko mogu.
Tako, par puta mjesečno mogu da se počaste sa po par stotina grama mesa, uglavnom piletine, zato što je najjeftinija. Slično je i sa voćem koje nerijetko pazare na komad, čisto da ih mine želja za vitaminima.
Zato ne čudi što mnogi od naših radnika sanjaju da jednom za svagda odu sa ovih prostora, u svijet gdje će bar moći pošteno najesti, a da ne vagaju svaki put koliko su potrošili i hoće li ostati koja marka za sutra.
A kad im se posreći, pa odu, njihove prve impresije iz bijelog svijeta upravo se odnose na hranu, pa su im puna usta hvale da tamo gdje ih je muka odvela ona uopšte nije skupa. Štaviše, jeftinija je nego kod nas, pa do mile volje mogu da uživaju u namirnicima koje su ovde mogli samo da obilaze, jer su jedva uspjeli da naprave plan kako da zbave dovoljno onog najosonovnijeg…
Nema šta, da nije žalosno, stvarno bi bilo smiješno.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu