Mi smo bili prosječna srpska porodica, živeli smo svi zajedno u porodičnoj kući. Pored briga koja ima i svaka porodica, nama je bila najveća zdravstveno stanje mog oca, koji se posljednje dvije godine liječio od karcinoma prostate.
Moj otac je bio često u bolnicama na kontrolama, primao je dijalizu i nerijetko se dešavalo da mu se otkači kateter, zbog čega mi odemo do bolnice da mu to namjeste, tako je bilo i ovog puta!
Stigli smo u bolnicu, gde su mog oca zadržali na dodatnim ispitivanjima dva dana, nakon čega su ga pustili na kućno liječenje. Za to vrijeme koje je proveo u bolnici, bio je u sobi sa ženom za koju nisu ni znali da ima korona virus. Nakon otpusta iz bolnice, moj otac je dobio prve simptome korona virusa, i odmah smo reagovali. Odveli smo ga ponovo u bolnicu u Ćupriji, gde je nakon par dane prebačena za Beograd u bolnicu “Dragiša Mišović”, gdje je proveo ukupno 17 dana, dok je posljednjih 7 dana bio na respiratoru, nakon čega je preminuo u svojoj sedamdesetoj godini života – priča za Blic Ljubiša Rakić, čovek kojem je korona uzela cijelu porodicu.
Smrt oca je bila samo početak tragičnog kraja
– Pomirili smo se sa sudbinom da oca više nema, ali život se nastavlja. Pošto smo u kući ostali samo sestra, majka i ja, nisam imao neki kontakt sa majkom i nisam joj prilazio bez maske, dok se sestri dešavalo da zaboravi i provodi vrijeme sa njom.
Nekoliko dana poslije očeve smrti, sestra je dobila temperaturu. Kao da sam naslutio šta se dešava, rekao sam joj da se spakuje i ode u bolnicu da uradi test na koronu. Ona nije imala sve simptome, već samo visoku temperaturu. Otišla je u bolnicu, gdje su je ostavili da leži dok ne stignu rezultati. Dok se sestra nalazila u bolnici, majka je takođe dobila temperaturu – tada nisam znao gdje se nalazim!
Otišao sam s majkom u bolnicu, gdje su i nju zadržali da leži dok ne stignu rezultati, ista situacija kao i sa sestrom. Nakon tri dana provedenih u bolnici u Ćupriji, sestru i majku su prebacili u Beogarad, tačnije u bolnicu u Zemunu. Nakon nedjelju dana borbe stavili su ih na respirator, prisjeća se Rakić.
U jednom danu ostao je sam
– Dok su bile u bolnici, imao sam nadu da će sve biti u redu – ali na žalost nije tako bilo! Preminula mi je sestra, a potom i majka. U samo jednom danu ostao sam bez njih dvije, a u samo jednom mjesecu potpuno sam.
Nepostojeći virus, kažete?
– Taj nepostojeći virus, kako ga mnogi nazivaju, uzeo mi je sve. Moji najmiliji upravo zbog tog virusa više nisu sa mnom. Nemojte molim vas tako da pričate, ja najbolje znam kako je meni i kako je ljudima koji su ostali bez svojih bližnjih zbog “bezazlenog virusa” – završava svoju priču Ljubiša Rakić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu