U političkom smislu odlučivaće se o tri stvari prvo, da li će ova zemlja napraviti i posljednji korak ka stvaranju porodične diktature; drugo – da li će trenutna opozicija preuzeti vlast i na taj način se sačuvati od totalnog nestanka; i treće – da li će nakon eventualnog poraza SNSD nestati sa političke scene, što se na primjer ranije desilo sa DS Borisa Tadića i DSS Vojislava Koštunice u Srbiji.
U demografskom smislu, pobjeda SNSD označila bi početak nove migrantske krize, ali ovoga puta iz Republike Srpske, jer će usljed razočarenja i uništenja bilo kakve nade u promjene, na desetine hiljada, uglavnom mladih ljudi, u rekordnom roku pohrliti ka Zapadu u potrazi za boljim mjestom za život.
Jedan aspekt uslovljava drugi, a trenutno mnogo toga zavisi od opozicije koja u ovoj situaciji praktično drži sve konce u svojim rukama. Međutim, iako je činjenica da se političkim stažom mogu pohvaliti, postavlja se pitanje da li će glavni opozicioni akteri biti u stanju da prevaziđu lične ambicije i sujetu i postupe u skladu sa opštim interesom.
Do sada to nije bio slučaj, a netaktično postupanje i preokupacija Miloradom Dodikom i njegovim govorima i postupcima, nije donijelo ništa konkretno. Istovremeno, pljušte ostavke po odborima, pišu se pisma, samostalni javni istupi, ambicije bez realnog pokrića. Protivrječnosti nikada nije bilo više, a SDS, kao najjača opoziciona partija, nikada nije bila umrtvljenija. Izbori se tako ne dobijaju. Izbori se dobijaju plasiranjem novih ideja i nuđenjem našem oskudnom političkom tržištu nečega što do sada nije viđeno.
Ponavljanje floskula kako se tobož “borimo za Republiku Srpsku”, “ne damo našu Republiku”, pokušaj da se bude veći Dodik od samog Dodika i razne druge istrošene fraze iz usta nemalog broja još istrošenijih političara učiniće opoziciji medvjeđu uslugu i sigurno smanjiti ionako nisku izbornu izlaznost, a na kraju je i potpuno uništiti.
Pred same lokalne izbore bio sam jedan od rijetkih pojedinaca koji je prognozirao pobjedu Draška Sanivukovića i gradonačelnika Bijeljne – Ljubiše Petrovića, i to, u suštni, nije bilo ni teško. Ako pogledate političku scenu Srpske, vidjećete da se još od početka rata pa do danas manje-više vrte jedni te isti političari – isti glasovi, iste rečenice, floskule i slogani. Opozicija mora da shvati da na eventualni uspjeh na narednim izborima može računati samo ako ponudi nova nekompromitovana i neukaljana politička lica, koja nisu obilježena političkim ili korupcionaškim aferama ili imaju neki drugi javni teret oko vrata. To važi kako za inokosne pozicije tako i za Narodnu skupštinu.
Mlad čovjek, a naročito apstinent, sigurno neće napustiti nedjeljno porodično okupljanje ili udobnost vlastitog doma da bi izašao vani, čekao u redu i glasao za nekog političara kojeg bije loš glas, koji iza sebe ima kriminalne afere ili koji mu može biti djeda.
S druge strane, ako opozicija nije sposobna da ispuni bar minimum zahtjeva birača i ako ponovo ponudi neperspektivne ili kandidate od kojih smo do sada već sve vidjeli, onda uopšte i ne zaslužuje da postoji. Primjeri Stanivukovića, Petrovića, Zorana Vidića, Milana Miličevića i nekih drugih novih lica su recept za uspjeh. Lijek se zna, samo je potrebno upotrijebiti ga, i to što prije.
U svakom slučaju, ko god pobijedi na narednim izborima, gubitnik će nestati sa političke scene. Da li će to biti SNSD, koji kontroliše enormne količine kapitala, ili pak opozicija, saznaćemo uskoro.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu