Koji su se burni događaji dešavali baš u ovom mjesecu podsjeća nas mladi pisac Miloš Štrkić. Sugrađani ga poznaju kao autora knjige „Velikani grada na Vrbasu“, u kojoj je predstavio biografije znamenitih Banjalučana, a on je sada za čitaoce Srpskainfo pripremio retrospektivu najvažnijih dešavanja u Banjaluci tokom aprila.
– Još dok nije bilo pera i hartije, kada se priča prenosila od usta do usta, od komšije do komšije, a bitni događaji se vezivali uz datume praznovanja krsnih slava, Banjaluka je bila najljepša u aprilu. Brda oko grada bijelila bi se od behara trešanja i šljiva, zelene bašte oko malenih kućeraka, šarene od tek procvalog cvijeća, odavale su izgled bogato izatkanog ćilima. Život grada bi ponovo kretao od početka – slikovito govori ovaj mladi čovjek.
Banjalučki veleizdajnički proces
Naša priča seže do 1882. godine. Završavanjem dionice pruge od Siska do Dobrljina, Banjaluka dobija direktnu željezničku liniju do srca tadašnje Austrougarske monarhije – Beča. Banjalučani su mogli da kupe kartu na stanici u Predgrađu, udobno se smjeste u voz i izađu u Beču.
Dok bi gospoda obilazila grad i prelistavala aktuelnu štampu uz parče zaher torte, dame bi bile zaokupljene kupovinom šešira i svečanih toaleta.
Ali, kako su se burna istorijska vremena brzo smjenjivala, mnoga od ove gospode dočekala su 22. april 1916. godine i strašnu presudu za Banjalučki veleizdajnički proces. Kako bi se osvetili Srbima za Sarajevski atentat i prikačili im etiketu veleizdajnika, austrougarske vlasti organizuju namješten sudski proces, i na optuženičku klupu dovode 156 „veleizdajnika“.
Za njih 15, u toku procesa, izrečena je smrtna kazna. Zahvaljujući, što štampi, što diplomatskim vezama, ova vijest je odjeknula širom Evrope i došla sve do španskog dvora. U zadnji čas, urgencijom kralja Alfonsa XIII, smrtne kazne preinačene su u doživotne, a španski kralj se svrstao u red velikih prijatelja našeg naroda i grada na Vrbasu.
Jedan je ban
Krahom Velikog rata na ovim prostorima formira se nova država, ovog puta Kraljevina troimenog naroda, Srba, Hrvata i Slovenaca. Banjaluka, na osnovu Uredbe o podjeli teritorije Kraljevine SHS na 33 oblasti, od 27. aprila 1922. godine postaje centar Vrbaske oblasti. Na čelu oblasti nalazili su župani kao predstavnici državne vlasti.
Ne tako srećan april ostao je upamćen među Banjalučanima 1934. godine. Vrbaska banovina (nastala novim transformisanjem postojeće Kraljevine SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, koja je teritorijalno bila podijeljena na devet banovina) i Banjaluka opraštale su su od bana Svetislava – Tise Milosavljevića. Čovjek koji je uradio mnogo toga za Krajišnike oprostio se od stanovnika banovine prigodnim oproštajnim pozdravom objavljenim u Vrbaskim novinama, koje su bile štampane u Banjaluci. Žaleći za odlaskom, uz velike riječi zahvalnosti na saradnji, ban je obećao svojim Banjalučanima da ih nikada neće zaboraviti!
Oslobođenje
Kao da je ovaj događaj bio uvertira za sumorna vremena koja su se nadvijala nad banjalučkom istorijskom scenom. Početak rata i propast države počinju baš u aprilu 1941. godine. Prilikom njemačkog napada na grad, između ostalih građevina, bombardovana je i Crkva Svete Trojice, danas Hram Hrista Spasitelja.
Ulaskom ustaša u grad, osnivanjem ustaškog stožera za Bosansku Krajinu, na čije čelo dolazi predratni advokat dr Viktor Gutić, crkva se ruši, a grad postaje mrakom obavijena tamnica života.
Međutim, kako ni jedno zlo ne može da potraje dugo, u osvit proljeća, tačnije 22. aprila 1945. godine, u Banjaluku ulaze partizani. Prva jedinica koja je kročila u grad bila je Šesta krajiška brigada na čelu sa komandantom Milanom (Milančićem) Miljevićem, potonjim narodnim herojem i general-majorom Jugoslovenske narodne armije.
Cijena slobode je uvijek skupa. Tako je i Banjaluka zarad nove slobode pretrpjela veliku štetu. Grad je, pored neprijateljskih, osjetio i savezničke bombe. Veliki broj građevina uništen je ili oštećen, putna infrastruktura je bila u prekidu. Za razliku od materijalne štete, po prirodi nadoknadive, životi palih boraca i suze njihovih majki nije mogao da nadoknadi niko. Većina mladića koji su otišli preko Starčevice, i uzeli učešće u ustanku, nikada se više nisu vratili.
Istorijska posjeta
Poslije ratnih razaranja, po dobrom starom običaju, dolaze godine mira, izgradnje i razvoja. April 1970. godine Banjaluka pamti po dolasku predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, maršala Josipa Broza Tita. Nakon katastrofalnog zemljotresa, koji je razrušio grad, ova posjeta predsjednika Tita najviše je značila tadašnjim stanovnicima grada na Vrbasu.
„Glas“ navodi da je Tito u Banjaluku došao vozom, zajedno sa suprugom Jovankom Broz. Pošto je prošetao raščišćenim ulicama, predstavnici gradske vlasti upoznali su ga s posljedicama koje je ostavio zemljotres. Dogovorena je pomoć.
Nedugo zatim kreće se u obnovu. Oštećeni objekti su sanirani, nemali broj je i srušen, ali su nova naselja nicala kao gljive poslije kiše. Borik i Starčevica, remek djela socijalističke arhitekture, i danas predstavljaju jedna od najcjelovitijih banjalučkih naselja. Mnogi savremenici toga doba kasnije su govorili da je zemljotres donio i nešto dobro. Banjaluka je postala moderan i savremeni grad. Banjalučani počinju da računaju vrijeme na ono prije i poslije zemljotresa.
– I tako, poslije još jednog rata, Banjaluka praznuje april. Svake godine dodjeljuju se nagrade: Ključ grada, Zlatni grb grada, Plaketa grad, Nagrada grada mladima i od 2021. godine Plaketa „Sestre Gajić“. Sve više je priznanja, a sve manje Banjalučana – zaključuje pisac Miloš Štrkić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu