Prije godinu dana saznali smo da Zeleni most, jedan od najprometnijih, nije bezbjedan za automobile i da se svakog trenutka mogao srušiti pod nama. Most je zatvoren, a u gradu je nastala saobraćajna katastrofa. Godina je prošla, most još nije ni srušen, a gradnja novog tek je na papiru. Navodno, biće do kraja godine.
Politički lideri treba da se zabrinu kada im pada podrška zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, ali kada narod ne vjeruje pravosuđu – e, tada treba da se zamislimo svi zajedno.
Sjećate se kada je prije desetak godina gorivo premašilo dvije i po marke po litri? Sadašnja situacija je možda i teža.
U tunelu tame zvanom pravosuđe BiH duže od dvije decenije nije se nazirao ni zračak pravde za srpske žrtve i njihove porodice.
Nekako, uvijek se čini da je svako vrijeme koje je prošlo, ljepše od ovoga koje živimo…
„Draga djeco, zapamtite dobro kako ste danas lijepi, mladi, hrabri i čestiti: nećete takvi biti više nikad u životu“. Ovim se riječima, ako je vjerovati pamćenju savremenika, čuvena pjesnikinja Desanka Maksimović, u junu 1968. godine obratila pobunjenim studentima u Beogradu. Mudra poetesa tako je nepogriješivo naslutila budućnost ne samo razbarušenih šezdesetosmaša, nego i društvima koja će nastati na ruševinama posljednje autentične ljevičarske pobune.
Koliko smeća od hrane pojedemo svaki dan, teško da nam iko može reći. Svjetski trendovi u industriji hrane su takvi da samo što je još nisu počeli štampati na 3D štampačima. Ta hrana puna aditiva, konzervansa, pesticida, otpadaka, te genetski modifikovana, dolazi i do nas, a jedu je i djeca. Teško da se to može izbjeći, uprkos kontrolama i analizama. Naši kapaciteti da uvezemo svjetski otpad su, nažalost, mnogo veći od onih da taj uvoz spriječimo. Nastojati da u takvim uslovima na sto stavite što zdraviju i prirodnije proizvedenu hranu, mukotrpan je posao.
Kakva država, takva i diplomatija. Tako bi se ukratko moglo opisati stanje u diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, u kojoj svako radi šta hoće. Samovolja ambasadora, i to uglavnom bošnjačkih postala je gotovo svakodnevna vijest koja puni novinske stupce i koja samo na tome i ostane.
Podnese jadni čovjek tužbu za neku nepravdu koja mu je učinjena, uzdajući se da će sudije presuditi po svijesti i savjesti, i što brže mogu, valjda zato što bi trebalo da su u službi naroda, posebno onog obespravljenog.
Socijaldemokrata Denis Bećirović, kome bi na radikalnim stavovima i izjavama mogli da pozavide čak i najpoznatiji bošnjački ultranacionalisti, ni kriv ni dužan postao je glavni favorit za novog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.
Ima onaj stari vic u kojem unuk pita baku, šta je bilo prije: koka ili jaje? A baka odgovara: prije je, sinko, bilo svega. Naoko benigan, dječji vic, slikovito govori o tome kakav život živimo i o čemu razmišljamo. Otkud toliko (jugo)nostalgije, ne samo među bakama, kojima je, logično, bolje bilo sve što ih podsjeća na mladost, nego i među ljudima u punoj snazi, koji jedva pamte predratno vrijeme? Otuda što je, zaista, prije 30, 40 ili 50 godina bilo bolje.
Od usta odvajaju da bi što više uložili u njive i voćnjake, crnče od jutra do sutra da bi proširili i unaprijedili proizvodnju, ali im je sve to često – džaba.
Gotovo dvije protekle godine ambasadori zapadnih zemalja i SAD u Bosni i Hercegovini, kao i predstavnici Međunarodnog monetarnog fonda su imali konstantne javne i tajne sastanke sa našim političarima, tražeći od njih da povećaju akcize na naftne derivate.
Dok medicinske sestre i ljekari muku muče sa malim primanjima, teškim uslovima rada i odlaskom kolega u bijeli svijet – zbog čega oni koji ostaju moraju da zapnu i duže i više – njihove sindikalne vođe koplja su ukrstili zbog – reprezentativnosti.
Šta je za nas 97 miliona maraka od dodatnih akciza za gorivo? Očigledno sitna lova, s obzirom na to kako se naši političari odnose prema njima. Po filozofiji, „neka ih, ne jedu hljeba“, ostavljaju ih da leže na podračunu UIO već tri mjeseca, umjesto da ih usmjere preduzećima za puteve i autoputeve. Kao da nijedan put u cijeloj BiH ne treba ni popraviti, a kamoli graditi. Ali kad se voziš u skupocjenim limuzinama, vjerovatno, rupe na putevima i ne osjetiš. A ako i osjetiš, ne zaboli te duša za autom, jer nisi ga iz svog džepa ni platio, pa neka se i haba. Biće drugo.
Srbi i Hrvati treba zvanično da zahvale Bakiru Izetbegoviću na performansu u sarajevskoj „Zetri“ jer je, nošen emocijama, a pred očima cijelog svijeta, konačno odbacio maske evropskog političara i deklarisao se kao neoosmanlija, sa kojim Brisel nema šta da traži.
Ako jedan problem ne počnete da rješavate na vrijeme i stalno ga prolongirate, biće sve teže naći rješenje. To se upravo dešava sa gotovo svim našim javnim preduzećima. Kada su stručna javnost i zdrav razum prije pet-šest godina upozoravali da javna preduzeća ne smiju da budu fabrike za stranačka (predizborna) zapošljavanja, političari i menadžmenti tih preduzeća imali su preča posla od toga što će kad – tad morati da prave dublje rezove.
Nevoljnici iz Sirije koji su zaglavili u tamnom vilajetu sigurno nisu ni sanjali da će njihova izbjeglička muka za dlaku izazvati oružani sukob između policijaca (ne)ugašene Herceg-Bosne i centralne vlasti u Sarajevu.
Dugo očekivani sofijski samit na najvišem nivou je okončan, a zemlje Zapadnog Balkana poslije njega ostale su na istoj vjetrometini na kojoj su bile i prije nego su se lideri uputili put bugarske prestonice.
Bolesno dijete, kome život zavisi od novca, od mnogo, mnogo novca, koje roditelji ne bi mogli skupiti ni kad bi prodali kuću i podigli stotinu kredita…