Podizanje spomenika učesniku udruženog zločinačkog poduhvata u Tomislavgradu može se svrstati u kategoriju usputnih, „by the way“ vijesti.
Djeca i njihovo zdravlje, sretno odrastanje i razvoj, u svakom društvu treba da imaju prioritet i podršku. To je, valjda, i neka vrsta civilizacijskog mjerila.
Znate onaj osjećaj kada svi pričaju uglas, pa se od silne galame uopšte ne čuje šta je ko rekao i uradio? Na to najviše podsjeća četvorogodišnje bombardovanje vikom kojom nas izlažu kadrovi Saveza za promjene (pobjedu) na jednoj i vladajuće koalicije u Srpskoj na drugoj strani.
Kada je riječ o glasnom zaklinjanju na Ustav BiH, onda je sarajevska i politička i medijska scena najglasnija. Ali, kada to zaklinjanje treba sprovesti u djelo, e pa onda ta ista scena potpuno – utihne.
Ako ćemo pravo, nemamo mi pojma o njima, a ni oni o nama. Jer, da su znali šta će ovdje zateći, ne bi se oni, nesretnici, ni za živu glavu u bolji život zaputili preko BiH.
Bosna i Hercegovina samo sa jedom može da gleda koliko strani investitori para godišnje ulože u Srbiju, Crnu Goru, Albaniju.
Romantična teorija o tome kako sport spaja ljude možda pije vode u Skandinaviji, zapadnoj Evropi, Americi. Na Balkanu je druga priča. Posebno u Hrvatskoj.
Prepiru se mještanin Gradiške i Bratunca, sve se hvaleći infrastrukturom: ovamo široki autoput, onamo novi most… Pa Bratunčanin kaže: džaba vam autoput, kad završava usred ničeg, jer nemate most. A Gradiščanac odgovara: džaba i vama most!
U parlamente u Bosni i Hercegovini prvo se biraju stranački, a tek onda puleni naroda. To je vidljivo iz kandidatskih lista koje su već upućene u Centralnu izbornu komisiju, a potvrda će neminovno uslijediti kada se objelodane kompenzacione.
Aktuelne političke koalicije partija u oba bloka u Republici Srpskoj su na velikom testu uoči opštih izbora u BiH. Dugogodišnji politički partneri su, u jeku priprema za osvajanje glasova i mandata za sve nivoe vlasti, počeli da zaboravljaju potpisane sporazume o saradnji.
Studiranje bi za svakog čovjeka trebalo da bude jedan od najljepših perioda u životu – vrijeme kada se stiče znanje, druži sa pametnim i obrazovanim ljudima, putuje, upoznaju svijet i druge kulture, sanja uspješna karijera i bolji život.
Potpis predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH Denisa Zvizdića na četiri deklaracije na samitu u Londonu unio je novi razdor u Bosnu u Hercegovinu. Poražavajuće je samo što je razdor oko deklaracija veći između srpskih političara u BiH nego što bi, po logici stvari, trebalo da bude između tri naroda.
U procesuiranju ratnih zločina pravosuđe BiH primjenjuje principe koji su nezapamćeni u svjetskoj praksi. Posebno u slučaju kada su počinioci zločina Bošnjaci.
Skoro pola miliona ljudi u BiH nije završilo osnovnu školu, a obrazovanje odraslih nikad nije bilo prioritet. Nikome nije palo na pamet da se bavi ljudima koji su zbog prošlosti ostali bez škole i zato redovno zauzimamo posljednja mjesta na listama obrazovanih naroda.
Majkl Mur, nama najvjerovatnije jedan od najpoznatijih američkih režisera, u jednom dokumentarcu o SAD i oružju u svom stilu postavlja pitanje da li su Amerikanci ludi za oružjem ili su jednostavno – ludi. Na 100 stanovnika u SAD dođe 88 komada oružja.
Razroviš planinu, iz nje izvučeš sve što vrijedi, od kamena do zlata, raprodaš to blago po svjetskim berzama, pa pare u šake i put pod noge. Državi baciš ono nešto siće, što se lažno predstavlja kao koncesija. Pa tako svi zajedno glumite da je ozbiljna država potpisala ozbiljan ugovor sa ozbiljnim biznismenom rudarskim.
Kao po pravilu, komemoracija bošnjačkim žrtvama u Potočarima skoro svake godine pretvori se u skandal ili predstavlja povod za nove svađe.
Banjalučkom tužilaštvu trebalo je više od tri mjeseca da utvrdi kako se u slučaju tragične smrti Davida Dragičevića može otvoriti zvanična istraga zbog ubistva, uz komentar da je osnov sumnje da se radi o ubistvu, sa najnižim stepenom vjerovatnoće?!
Da su kojim slučajem granični policajci BiH stavili lisice na ruke hrvatskom ministru odbrane Damiru Krstičeviću, kada je onomad pohodio Međugorje, vlasti u Zagrebu vjerovatno bi zaprijetile objavom rata.
Sa 19-20 godina bez po muke polože vozački, odmah sjednu u bijesan auto – a da ne priznaju ništa sporije od 200 kilometara na čas – i, eto ti belaja…