Neće i gotovo! Što o budućem rudniku litijuma u svojem Loparu misle stanovnici, jasno ovih dana govore na prosvjedima u Bosni i Hercegovini, a kao glavni razlog svoga protivljenja navode strah za zdravlje. Kakve posljedice iskapanje litijuma ima na podzemne vode, ali i zrak ponavljaju lokalne ekološke udruge, dok ih Švicarci iz kompanije Arcore koji bi rudariti došli uvjeravaju da će apsolutno sve raditi po pravilima službe.
Nema razloga za paniku, poručuje se iz Švicarske, a hoće li prosvjedi u BiH ipak dovesti do onoga do čega su doveli u Srbiji prije dvije godine, tek ćemo vidjeti. Podsjetimo samo kratko da je ondje Rio Tinto, firma sa sjedištem u Londonu i Sidneju, planirala projekt Jadar dok prosvjednici nisu spriječili vađenje litijuma pronađenog još 2004., a sad idemo na našu temu. Zašto litij, gdje i kako te kome je on ustvari važan?
Prije svega, u susjednoj Hrvatskoj taj mineral koji je po svom hemijskom sastavu, u principu, metal nije pronađen pa zasad brige kakve im susjedi imaju, ne moraju brinuti. One malo globalnije ipak da jer upravo je litijum, kojeg zovu i “bijelo zlato” ili “bijela nafta”, proglašen ključnim za energetsku tranziciju. Kako? Jer je ključan sastav baterija; od onih najmanjih koje nam služe za korištenje telefona do onih najvećih koje bi trebale biti u mogućnosti pohraniti energiju dobivenu iz obnovljivih izvora energije. Ili, da ne komplikujemo, ideja je da, primjerice, struju iz solara dobivenih na krovu kuće možemo “spremiti” kad sunca ima dovoljno te je koristiti naknadno kad ga nema, umjesto da u takvim trenucima kupujemo struju od HEP-a.
To je budućnost pa se koncentišimo na sadašnjost u kojoj nam je litijum ključan za pogon mobitela, prijenosnih računala, odnosno laptopa, za proizvodnju vojne opreme te zrakoplovnih sustava, ali i za električne automobile. E, u ovom potonjem “leži vrag” jer auti na struju jedan su od ključnih segmenata na kojima Evropska unija bazira energetsku tranziciju. Fosilna goriva treba zaboraviti, znamo već svi za plan klimatske neutralnosti Evropa do 2050. godine, a veliki dio realizacije tog plana leži u povećanju broja električnih vozila. Pogodili ste; da bi se ona upogonila, trebaju im baterije, baterijama treba litijum i to, konkretno, 18 puta više nego što ga Evropa trenutno ima do 2030., a onda do 2050. čak 60 odsto više.
U ovom trenutku nema ga gotovo uopšze, a “namaknuti” ga pokušava i propisima Evropskog parlamenta koji govore kako minimalno 50 odsto ionske baterije mora biti reciklabilno. Od 2025. moraće se ponovno moći iskoristiti 65 odsto ionskih baterija, a od 2030. čak 70 odsto, s tim da će se posebni načini recikliranja uvesti i za dijelove baterije koji se sastoje od litijuma, kobalta, bakra, nikla i olova.
Naravno, samim recikliranjem ne može se dobiti bogzna koliko metala pa su Evropski parlament i Savjet donijeli Akt o kritičnim sirovinama (Critical Raw Materials Act), koji se bavi tačnim načinom rudarenja, rafiniranja i recikliranja materijala kao što su litijum i bakar, a jedan od specifičnih ciljeva koji su spomenuti u aktu jest da bi do 2030. barem 10 odsto evropske potrebe za litijum trebala biti zadovoljena na kontinentu.
A kako? Tu se već pojavljuju prvi problemi jer rudnika u Evropi gotovo pa i nema. Baš nikakvih jer napuštanjem ugljena, nestali su i rudnici kojih je, gleda li se globalno, tek tri odsto u Evropi, dok se još početkom prošlog vjeku 40 odsto rudarenja izvodilo upravo na kontinentu na kojem živimo. Što se samog litijuma tiče, trenutačno je u EU Portugal jedina zemlja u kojoj se navedeni mineral rudari i procesuira, ali u vrlo malim količinama koje se koriste uglavnom u proizvodnji keramike. Planovi su, međutim, drukčiji.
Prema određenim istraživanjima, upravo je Portugalu na osmom mjestu zemalja s najvećim litijskim potencijalom, a više multinacionalnih kompanija u ovom se trenutku nada se da će baš ondje u sljedećih nekoliko godina uspjeti započeti s rudarenjem. U Covas de Barrosu, konkretnije, regiji koja već ima nekoliko ponuda za rudarenje od londonske kompanije Savannah Resourcesa. Kako oni kažu, “Barroso Lithium Project” mogao bi proizvoditi dovoljno litijuma za pola miliona baterija godišnje, a očekuju da će s poslom početi 2026.
Kao i u BiH, ta se najava Portugalcima i ne sviđa previše, iako je samoj firmi istraživanja uticaja na okoliš već odobrena, a u njoj su se našli posebni uslovi koji moraju biti ispunjeni kako bi litijum uopšte mogli rudariti. Ne smiju, primjerice, uzimati vodu iz lokalne rijeke Covas, a kako rudu uzimaju, rudnik moraju za sobom sanirati.
Znaju to lokalci, ali i dalje su zabrinuti za svoju regiju jer većinski je ona poljoprivreda već stoljećima, što je potvrdio i UN, koji je Covas de Barosso proglasio mjestom globalno važne poljoprivredne baštine. Uznemireni su ondje, ne samo zbog svoje vode, već i zbog zemljišta na kojima uzgajaju hranu, pogotovo zato jer bi se rudnik litijuma trebao prostirati na nešto više od 70 hekatara te od najbliže kuće biti udaljen tek četiristo metara.
Šta će se dogoditi ondje, isto tek ostaje vidjeti, a da bismo detaljnije pojasnili koji su mogući problemi s rudnicima litijuma, idemo na sam način rudarenja. Na dva načina trenutačno se mineral vadi. Rudarstvo tvrdih stijena prva je metoda, upravo se ova planira u Portugalu, a radi se o hemijski invanzivnom procesu koji uključuje kopanje velikih otvorenih jama i uklanjanje stijena koje sadrže litijuma. Drugi način je “salar pond”, koji bismo najbolje možda opisali kao svojevrsni ribnjak, odnosno jezero za isparavanje soli. Metoda je to koju koriste, primjerice, Argentina i Čile, a uključuje punjenje plitkih bazena podzemnom vodom bogatom litijuma i puštanje da ispari dok ne ostanu samo mineralne soli. Baš “salar pond” rudnici oni su koji najčešće i muče lokalno stanovništvo jer postavljaju se uglavnom u pustinjskim regijama gdje se onda šire na hiljade četvornih kilometara i iscrpljuju ionako slabe rezerve podzemne vode, koja je lokalcima, naravno, ključna. Osim dvije navedene metode, Nijemci u ovom trenutku eksperimentišu i s trećom, a to je razvijanje procesa za ekstrakciju litija iz vruće vode u geotermalnim elektranama, međutim, taj se način “rudarenja” još ne koristi.
Iako smo djelomično jedan uticaj rudnika litijuma na lokalno stanovništvo već spomenuli, idemo sad još detaljnije pojasniti kakvi su uticaji vađenja ovog minerala na okoliš. Dakle, ekstrakcija litijuma često uključuje intenzivnu upotrebu vode u procesima rudarenja, što itekako može uticati na lokalne vodne resurse. Otpad, prašina i hemijske emisije također se “vežu” uz rudnike litijuma, što nema uticaj samo na zdravlje stanovništva, već i na bioraznolikost područja koju se itekako može narušiti ne posluje li firma koja rudari u skladu sa istraživanjem uticaja na okoliš. Treće pitanje koje iznova ističu oni koji upozoravaju na štetnost vađenja litijuma za okolinu jest emisija ugljenika jer na svaku tonu izvađenog litijuma, proizvede se 15 tona CO2.
Dok je litijum ključna komponenta u prijelazu na čišću energiju, ekstrakcija i obrada minerala zahtijeva znatnu količinu energije, za što će biti poželjno tražiti obnovljive izvore energije koji minimaliziraju ugljenični otisak cijelog opskrbnog lanca, da će se i za proizvodnju obnovljive energije trebati potražiti obnovljiva energija, upozoravaju stručnjaci.
A gdje litijuma uopšte ima? Rudari se najviše u Australiji, 53 odsto svjetskog rudarenja litijuma odrađuje se ondje, a zemlju klokana slijede Čile i Kina, s tim da upravo do potonje dolazi gotovo i sav australski litijum. Još jedan je to segment koji je potrebno sagledati, sama proizvodnja od litijuma, jer upravo zemlje u kojima se najviše rudari nisu ujedno i te u kojima se rade i, primjerice, baterije. Kina ima primat, a takav način rada muči i evropske zemlje koje nalazišta litijuma imaju. Niko ne želi rudnik u svom dvorištu, a onda rudu prepuštati nekome tko će na njoj dodatno zarađivati.
Što se Evrope tiče, najveće nalazište litijuma je u Češkoj. U Cinovcu, tačnije, stotinjak kilometara sjeverozapadno od Praga uz njemačku granicu, gdje se nalazi 3–5 odsto ukupnih svjetskih rezervi litijuma. Češke vlasti najavile su da će svakako taj potencijal koristiti, a sami bi voljeli sudjelovati u proizvodnji baterija. Držimo im fige, barem dok im se ne javi australska rudarska tvrtka kao što je to bio slučaj u Srbiji, prenose Večernji list.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu