Kultura

Istorija starogradske muzike kroz pjesme (9): Jesenje lišće (VIDEO)

Poštanski službenik Đorđe Perić bio je pasionirani ljubitelj stare gradske muzike. Zahvaljujući njegovim istraživanjima, saznali smo za čudesnu sudbinu autora legendarne melodije "Jesenje lišće".

FOTO: ALEKSANDAR GOLIĆ/RAS SRBIJA

Perić je otkrio priču koja se krije iza srpskog prevoda pjesme “Autumn Leaves”. Malo ko ne zna bar jedan stih jedne od najpopularnijih varoških pjesama “Uzalud behu sve nade moje” ili “Jesenje lišće”, ali gotovo niko ne zna za Veru Tornjansku iz Novog Sada. A da nije bilo nje, ne bi bilo ni ove divne elegije koja je opjevala bolne jesenje rastanke uz melodiju besmrtnog valcera.

Đorđe Perić je još početkom osamdesetih riješio da sazna sve što može o Veri Tornjanski. Pronašao je da je originalni tekst “Jesenjeg lišća” prvi put štampan 1909. godine u časopisu “Ženski svet” pod nazivom “Pre rastanka”. U potpisu je stajalo samo Vera. Prezime je našao u spisku saradnika ovog novosadskog časopisa za 1909. godinu.

Borba za opstanak

Trag dalje vodi do pisane autobiografije Verinog brata Svetislava, učitelja i pripovjedača, koji je zabilježio da se prvobitno njegova porodica prezivala Udicki i da je porijeklom iz Kikinde. Novo prezime uzeo je jedan od potomaka, jer je jedno vrijeme živio u banatskom selu Tornju.

Svetislavljev i Verin otac Sava bio je učitelj i sa ženom Aleksandrom, rođenom Šikoparija, imao je četvoro djece – dva sina i dvije kćerke. Vera je bila najstarija, rođena je 1890. godine u Čanadu. Porodica se zbog Savinog posla često selila. Početkom vijeka on napušta učiteljsku službu i seli se u Novi Sad, gdje iznenada umire 1906. godine. Tada počinje borba za opstanak u velikom gradu, jer je Aleksandra ostala bez penzije i bez imanja, sama sa četvoro djece.

Živjela je u četvorosobnom stanu u Gušterskoj, danas Sterijinoj ulici. Da bi djecu izdržavala i školovala, držala je na stanu đake, prala ih i kuvala im. Šila je i dječje haljine za novac. Da bi majci nekako olakšala život, Vera se odmah poslije završene trgovačke akademije zaposlila u radnji za prodaju namještaja “Herman i Bote” u Novom Sadu. Vodila je knjigovodstvo. Prekinula je svoje obrazovanje i omogućila da se školuju i na put izvedu mlađa braća i sestra.

Ljubav

Vera je imala neobično lijep alt, a umjela je da svira i na gitari i harmonijumu. Zbog takvog dara angažovali su je, poneki put, da pjeva na pozornici u komadima s pjevanjem u novosadskom Srpskom narodnom pozorištu. Vera Tornjanska se u Novom Sadu upoznala s mladim poljskim ljekarom Stanislavom Pujdakovskim. Poznanstvo se pretvorilo u obostranu ljubav, koja je krunisana brakom. Vjerovatno zbog ratova, Balkanskog i Prvog svjetskog, ljekar Pujdovski je ubrzo, zajedno s Verom, otputovao u svoju domovinu.

Vera se u Novi Sad vratila prije kraja Prvog svjetskog rata, a mladi ljekar joj se više nikada nije javio. O svojoj tragičnoj ljubavi napisala je pjesmu “Jesenje lišće”, a potom u životu više nije ispjevala nijednu pjesmu.

Ni kasnije o sudbini mladog ljekara nije ništa saznala. Preselila se u Beograd, zaposlila opet u jednoj prodavnici namještaja, upoznala pilota Miću Mihailovića, rodila se ljubav i novi brak. Nisu imali djece, a po sjećanju njenih potomaka Vera je mnogo voljela djecu i svake godine je za Božić mališanima njenih rođaka u Novom Sadu nosila poklone.

Umrla je, bolje reći uvenula, tiho i tužno 1932. godine.

Tragična sudbina

Kao Veru, tekstopisca ove pjesme, tragična sudbina dotakla je i originalnog autora pjesme “Jesenje lišće” Arčibalda Džojsa.

On je komponovao pjesmu pod nazivom Songe d’Automne (Dream of Autumn). Džojs (25. maj 1873. – 22. mart 1963) bio je poznat kao “kralj engleskog valcera”. Pjesma je nastala 1910. godine. Bila je veoma tražena u francuskim džez krugovima i mnogi tadašnji velikani džeza, među kojima je svakako najpoznatiji Django Rajnhart, snimili su svoje verzije ove pjesme. Pjesma je bila toliko popularna da je koristio i slavni Čarli Čaplin u svom filmu “Potjera za zlatom”.

“Jesenje lišće” je bila veoma popularna numera u Britaniji i uvrštena je u repertoar “White Star Line orkestra”, koji je svirao na čuvenom Titaniku. Prema svjedočenjima preživjelih putnika ovo je bila posljednja pjesma koju je orkestar svirao pred potonuće Titanika 15. aprila 1912. godine. Koliko je dramatična bila sudbina “White Star line orkestra” može se naslutiti iz jedne od najljepših scena filma “Titanik” Džejmsa Kamerona, u kojoj orkestar u suzama svira dok veliki brod tone i voda prodire na palubu.