Prva dva mjeseca mojoj supruzi Plam nije bilo dozvoljeno da dolazi, umjesto toga, samo su produbljivali agoniju – delirijum, dva srčana udara, stentovi, dijaliza bubrega, upala pluća, gubitak pamćenja i traheotomija – sve zbog Kovida – dodaje on.
Čak tri puta njegovoj supruzi su saopštili da ga neće reanimirati ako dođe do pogrošanja i počela je da se plaši svaki put kada bi telefon zazvonio. Međutim, tek kada je stigao kući, Rej je shvatio koliko su ona i porodice drugih pacijenata sa Kovidom pretrpile, piše “Gardijan”, prenosi Blic.
– Ima nečeg sebičnog u tome što si kritično bolestan, iako to ne shvatiš odmah, stalno misliš o sebi. Doktori i medicinske sestre čine sve što mogu da ublaže bol, ali vam nikada ne pokazuju šta se zapravo krije iza osmeha koji namještaju prije nego što priđu vašem krevetu – prisjeća se Konoli.
Prvih mjesec dana kod kuće, hodao je iz pomoć hodalice, zatim štapa, a prvi pokušaj samostalnog hodanja prošao je neslavno.
– Jednog dana Plam nije bila tu, pa sam odlučio da odem sam ponovine. Otišao sam 50 koraka niz ulicu i upravo prolazio pored bara na uglu, kada… Beng! Licem sam udario o trotoar. Menadžer bara je vidio kako padam. Izjurio je napolje, pomogao mi da sjednem na stolicu i pozvao hitnu pomoć. Lice mi je bilo krvavo, a tablete protiv zgrušavanja krvi, koje su sada bile deo rutine od 11 komada dnevno, odlično su radile posao. Nije bilo čekanja, moja istorija bolesti u istoj bolnici gurnula me je na početak reda – prisjeća se Rej.
Trebalo je nekoliko sati da krvarenje prestane, a za to vrijeme obavljene su rengenske analize i skeniranje mozga, prije nego što je odlučeno da jedino što je nastradalo jeste – Konolijevo samopouzdanje.
– U naredna četiri mjeseca nikada nisam izlazio sam, a svako veče sam gledao izvještaje o Kovidu na televiziji. Javili su da je dječji pisac Majkl Rosen bio na intenzivnoj njezi kada i ja, samo u drugoj bolnici. Činilo se da nas je zajednička muka učinila saveznicima, pa sam mu napisao tvit rekavši da bismo se, da je stvar ispala malo drugačije, on i ja možda sreli pred kapijom raja. Sa prijateljima sam se preko telefona šalio o svojoj borbi sa smrti, sve dok me djeca nisu zaustavila: “Nije smješno, tata, nisi bio tamo”. Istina, nisam. Halucinirao sam danima i noćima – piše Konoli.
Do januara mogao je da prepješači čitav kilometar, pa je otišao da primi prvu vakcinu.
– Morao sam da napravim pauzu i sjednem na klupu u parku, ali to je bio tek početak. Umor me je i dalje mučio svake večeri, ali hodalica, štake i štap više nisu bili opcija, pa sam nastavio da jačam. Onda, samo godinu dana nakon što sam skinut sa respiratora, pozvan sam ponovo u bolnicu gdje je moj život visio o koncu. Ovog puta, nisam morao na analize. Bio sam tamo da presječem traku, održim govor i proglasim otvaranje nove jedinice intenzivne njege. Biti pored Plam i medicinsko osoblje koje me je spasilo, promenilo je moj stav prema svemu. Takav trenutak nisam mogao ni da zamislim godinu dana ranije – kaže Konoli.
Sada je, kaže, na 85 Reja kakav je bio prije korone. Još uvijek se umara, ne može da jede crveno meso niti popije više od čaše razblaženog crvenog vina, niti da trči do poštanskog sandučeta. Ali dobro je i napreduje.
– Dok nisam bio bolestan, volio sam da radim. Pisanje mi je bilo hobi koliko i posao. Uvijek je postojalo nekoliko stvari na kojima sam radio. Sad shvatam da sam putovao više u Ameriku i Francusku nego kroz Britaniju. Ima toliko toga da se uradi, toliko toga da se vidi, uživa u biljkama, knjigama, porodici i prijateljima. Pružena mi je druga šansa i neću je protraćiti.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu