Znam da možda zvuči sumanuto, ali željela sam da upišem u njega ovaj dan crvenim slovima. Dan kada je korona ušla u moj život, moju kuću, moju porodicu”, napisala je u svojoj ispovijesti Italijanka Greta Privitera, novinarka portala “Politiko”.
– Nakon godinu dana pisanja o koroni, tog 24. februara i ja sam bila dio statistike o broju oboljelih koje italijansko Ministarstvo zdravlja objavljuje svakog dana u 18 časova. Od simptoma, osjećala sam samo bolove u leđima i nogama, pa sam vjerovala da je u pitanju upala mišića od malo jačeg treninga. Da se moj otac od 72 godine, koji je dan prije toga dobio temperaturu, nije testirao i bio pozitivan, na pamet mi ne bi palo da svoje simptome povežem sa kovidom.
Nos mi nije curio, nisam imala temperaturu ni groznicu, a i nisam osjećala ni umor. Međutim i moja majka je dobila identične simptome kao ja, moj brat je počeo da kašlje, a moje dvije ćerke su, srećom, bile negativne.
Pošto sam pratila sve vijesti o koroni, znala sam da je mutirani britanski soj stigao u Italiju. Možda baš imamo taj virus? Kako smo se zarazili? Gdje? Kako je to moglo da se desi kada smo svi veoma odgovorni i pridržavamo se svim epidemioloških mjera? Šta će nam se desiti? Hoćemo li umrijeti? Ovo su bila samo neka od pitanja koja su mi se bez prestanka motala po glavi.
Najviše sam bila uplašena za oditelje. Hoće li završiti na respiratoru? Da li će preživjeti? Priče i slučajevi o kojima sam pisala nisu mi davali nadu.
Pravila sam znala, karantin, praćenje simptoma, pa ako se stanje pogorša, da pozovem bolnicu. Ali, s ove distance, ja zapravo uopšte nisam bila spremna na sve ono što me čekalo naredne tri nedjelje.
I to što sam se razboljela, natjeralo me da shvatim kolike rupe postoje u italijanskom zdravstvenom sistemu.
Prvi talas korona virusa slomio je italijanski zdravstveni sistem u Lombardiji u kojoj živim. Mreža koju čine ljekari opšte prakse je tanka. Umjesto da je fokus na njima, sistem se fokusira na bolnice, koje se za tren napune kovid pacijentima.
Prošle godine u Italiji je umrlo 337 ljekara, a većina su bili ljekari opšte prakse koji su radili bez adekvatne zaštitne opreme.
Mom ocu temperatura je počela da raste, a saturacija kiseonika da pada. Ljekar nam je rekao da pažljivo pratimo saturaciju, pa ako padne ispod određenog broja, da će tata morati u bolnicu. Pošto su bili sami, mama mu je mjerila saturaciju oksimetrom koji je kupila na Amazonu. Tata je po cijeli dan samo ležao, osjećao je užasan umor i potpuno je izgubio apetit. Inače, prije toga je bio potpuno zdrav, nije imao ni jednu pridruženu bolest, a virus ga je uništavao.
Trudili smo se da budemo razumni i racionalni, ali nas je strah slomio. Šta ako oksimetar ne radi dobro? Šta ako propustimo neki simptom? Šta ako umre?
“Obratite pažnju da li teško diše kada leži”, rekao nam je doktor.
Ali kako da moja mama ili brat i ja preko telefona procjenimo da li on teško diše. Pa nisam ja ljekar. A ni moja majka. Ni moj brat. Ogromna odgovornost bila je na našim plećima i to nas je ubijalo.
U međuvremenu, moji bolovi u nogama i leđima postajali su sve jači. A bila sam sama kod kuće sa mojim djevojčicama, jer je moj muž bio na službenom putu i ostao je tamo da i njega ne bih zarazila.
Željela sam da se odmorim, da spavam, ali nisam mogla. Morali smo da pratimo onlajn nastavu, morala sam da spremim ručak i da odgovorim na hiljadu pitanja i zahtjeva dvije devojčice kojima je bilo jako dosadno kod kuće. Sve sam radila sa užasnim naporom i jezivom glavoboljom.
Roditelje sam zvala svaka dva sata. Petog dana je i moja mama dobila temperaturu. Tatino stanje se pogoršavalo. Zvali smo doktora, ali nam se nije javljao. Kada nam je ipak odgovorio, rekao nam je da ima mnogo posla i da ima još na desetine pacijenata kao što je moj tata.
Sve je to bila istina, ali šta smo drugo mogli da uradimo?
Osjećali smo se užasno, usamljeno, kao da su nas svi naputili. Sjećam se da sam često plakala, iako sam se trudila da to ne radim pred djecom, jer bi one odmah pitale “mama, da li je deka umro”
Saturacija kiseonika kod mog tate približavala se tom kritičnom broju. Nisam znala šta da radim. I onda sam se sjetila da pozovem ljekara s kojim sam radila intervju, a koji je radio u kovid odjeljenju u jednoj od najvećih bolnica u Milanu.
Bilo mi je neprijatno što ga uzmemiravam, ali me je saslušao i dao mi savjet šta da radim. Njegovo interesovanje za moju porodicu me je duboko ganulo.
Zvao me je svaki dan da čuje kako smo i on je zapravo bio jedan od heroja koji su pomagali porodicama kao što je moja. Rekao mi je da tatu odvezem u bolnicu ili da od ljekara tražim da pošalju ambulantna kola po njega i urade mu snimak pluća.
Tata je imao temperaturu već 13 dana, saturacija je bila loša i pozvala sam doktora i zamolila da posalje ambulanta kola po njega. Doktor se prvi bunio, rekao je da to nije neophodno, ali nisam odustajala. Kada su stigli i pregledali ga, više nije bilo dileme. Morao je hitno u bolnicu.
Ja sam bila kod kuće i plakala. Plašila sam se da će se i mom ocu desiti ono o čemu sam mjesecima prije toga pisala. Znala sam da ga možda više nikada neću vidjeti.
U bolnici su dijagostikovali obostranu upalu pluća. Bio je na kiseoniku i oporavio se za sedam dana. Doktor mu je rekao da je imao sreće što se razbolio sada, a ne za tri nedjelje, kada očekuju da bolnice opet budu krcate.
I moja mama je počela da kašlje ali je se i dalje liječi od kuće.
Ja sam poslije dvije nedjelje bila i zvanično negativna, ali se moj život neće mnogo promijeniti. Italija se sprema za još jedan “lokdaun”, broj zaraženih opasno raste ponovo u Lombardiji.
Kada gledam zemlje poput Amerike, Velike Britanije, Izraela koji su vakcinisali svoje stanovnike brzo i efikasno, ne mogu a da se ne osjećam razočarano. Zašto Italija ne uradi to isto? Kada će se sve ovo završiti? I na koncu svega, zašto nemamo bolju negu za oboljele i ostavljamo ih kod kuće u agoniji da sami donose odluke u svom zdravstvenom stanju?, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu