U pitanju je bilo nešto specifično i teško za liječenje, te je doktorka nakon što je izašla iz operacione sale rekla majci novorođenčeta da ide kući i brine o drugoj bebi, dok je sa ovom stanje neizvijesno i pitanje je da li će preživjeti. Plakala je i pakovala se, sjećam se kao juče da je bilo, ali na kraju sve se nevjerovatno dobro završilo, počinje priču Ivana Pivaš, medicinska sestra u UDK Tiršova.
Za roditelja ne postoji ništa bolnije od bolesti djeteta. Bilo da je u pitanju složenija bolest ili nešto lakše stanje, briga je ista. UDK “Tiršova” zbrinjava mališane različitih stanja i bolesti, a osoblje ove klinike moglo bi romane pisati na temu bolest i dijete, emocija i njihove borbe. Mali borci uglavnom pobjeđuju, a ljekari i medicinsko osoblje, tu su da ih podrže. Naravno, i majke koje sve vrijeme borave sa djecom dok su na liječenju.
– Kada govorimo o djeci, to je potpuno osjetljivo pitanje. S jedne strane moraš biti profesionalan, kada ti mozak radi 300 na sat a sa druge strane, ne možeš biti imun na sve ono što prolaze kako djeca, tako i majke koje su tu. Ovaj posao morate voljeti kako bi ga obavljali na najbolji mogući način, što se mene tiče ja se trudim da im pružim najbolju moguću njegu, a često sam tu i da mamama pružim utjehu i da ih zagrlim. Mnogo je slučajeva koje imamo, i svaki je priča za sebe, ali sjećam se te mame koja se spakovala i otišla kući, gotovo bez nade, da bi poslije pet ili šest mjeseci došla po svoju bebu i odvela je kući. Bebica se izvukla i mnogo sam bila srećna kada sam vidjela otpusnu listu kako se sprema i kada sam kasnije ugledala tu radost na licu majke kada je došla po nju. To su nevjerovatni trenuci koji se ne zaboravljaju, ali to je na kraju naš poziv i moramo biti profesionalni i držati pod kontrolom situaciju. Nekada je teško sakriti emocije, ali kako god bilo, profesionalnost je na prvom mjestu – priča Ivana za Blic.
Mališani se smjenjuju. Jedni dolaze, drugi odlaze. A koliko su snažna i voljna da pobjede u borbi koju vode, govori i njihova spremnost da saslušaju sve što im se kaže, a zatim se kao odrasli pridržavaju svih pravila.
Maja Jokić, medicinska sestra sa Odjeljenja za dijalizu i transplantaciju, u razgovoru sa Blic kaže da je rad na njenom odjeljenju težak, te da djeca koja dolaze pokazuju izuzetnu hrabrost i strpljivost.
– Djetetu morate objasniti sve, i kako da se ponaša i šta ga čeka. Radim 34 godine i svako dijete priča je sa sebe, a ja, ako mi vjerujete, pamtim svako dijete koje je prošlo kroz naše odjeljenje. Bilo je tu raznih situacija, ali kada vam dođe dijete ne možete ostati imuni kada vidite roditelja koji stoji prvi u redu da da svoj organ djetetu, ili traži da umjesto njega ide na dijalizu. To su situacije koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim, bez obzira koliko bili profesionalni. Sada imamo jednu bebu koju dijaliziramo i to nije prvo dijete koje prolazi dijalizu. Dođu, dijaliziraju se, čekaju nekoliko mjeseci, pa i godina neki, i zatim dobiju organ i nastave svoj život kvalitetnije. Ova starija djeca koja dođu, njima objasnimo sve i oni slušaju, ali tačno se osjeti to kada jednom odu odavde, više ne žele da se vrate, što ih razumijemo. Ali, ja recimo svako dijete pamtim koje je prošlo kroz dijalizu i znam i ime i prezime – priča sestra Maja.
Transplantacija je poseban trenutak za svakoga ko čeka šansu za novi život. Prema riječima sestre Maje, tada se “u vazduhu osjeća da se nešto dešava”.
– Kada stiže novi organ i kada se dijete priprema za transplantaciju, to je poseban momenat, prije svega za njih, ali i za nas. S druge strane, kada je kadaverična transplantacija u pitanju, tada dolazi po njih četvoro i onda se bira onaj koji je najpodudarniji. Tada vam telefon može zazvoniti u bilo kom trenutku i to je onaj momenat kada se sve odvija nevjerovatnom brzinom. Kako god bilo, uvijek nam bude drago kada ih izliječene pošaljemo kući, a njihov osmjeh nam nagrada – kaže sestra Maja.
Međunarodni dan medicinskih sestara obilježava se 12.maja. Na njihov dan, Ivana Pivaš sjetila se kumovanja u bolnici.
– Beba je imala jedan složeniji problem, pa su roditelji odlučili da ga krste u bolnici. Pitali su me da budem kuma, i ja sam pristala svakako. Sam taj čin bio je nevjerovatan, ali mi je najdraže bilo kada se dijete izvuklo i otišlo kući. Kada sam ga vidjela u bolnici bio je beba, a poslije nekoliko godina sreli su me u gradu i vidjela sam jednog dječačića kako trčkara. Zaista poseban osjećaj za mene i toga ću se uvijek sjećati – kaže Ivana za Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu