Bolnice konstantno pune, smrt na sve strane, kolege koje posmatraju iz bolničkog kreveta šta se na odjeljenju dešava, dok se svaka medicinska sestra ili ljekar bori da ostane priseban i sposoban da pomogne pacijentima na najbolji način.
U takvim situacijama potkrade se i poneka greška, koja ponekad može da ima fatalne posljedice sa kojima nijedan medicinski radnik ne može da se pomiri. Zbog toga je jedna od njih, medicinska radnica iz Hrvatske, odlučila da ispriča šta se dešava u bolnici u kojoj radi i pokuša da olakša dušu.
– Svaki dan gledam smrt i to mi, nažalost, dođe kao dobar dan. Ali umro je čovjek koji je zaslužio da živi. Trebalo je da na svojim nogama ode kući. Zbog grešaka i nemara. I ja tu ne mogu ništa. Samo da gledam čovjeka kako propada iz dana u dan. I ne mogu da se pomirim sa tim. Bilo je pomoći i spasa, a nije pruženo. A ja sam bespomoćna, bez ikakvog uticaja, glasa. Treba cijeli život ovako”, požalila se ona i opisala mučnu situaciju.
Iako iz poruke djeluje da nije dobila mnogo podrške na poslu, korisnici “Redita” odmah su to nadoknadili riječima utjehe i zahvalnosti na savjesnom obavljanju posla.
“Hvala ti na trudu”
– Žao mi je što to prolaziš. Vjerujem da se osjećaš ljutito, bespomoćno, frustrirano i tužno. Svima nam smeta kad drugi prave neke probleme i kad mi ne možemo da napravimo promjenu, ali kad neko umre zbog toga, to je sigurno posebno teško. Razgovaraj sa nekim, probaj maksimalno to da izbaciš iz sebe i racionalizuješ kako bi mogla da nastaviš dalje. Hvala ti na trudu koji ulažeš za dobrobit drugih”, “Šta reći na ovo osim: stvarno mi je jako žao i nadam se da ćeš popričati sa nekim profesionalcem o tome. Svi vi hrabri ljudi koji imate ovako odgovorne poslove u kojima je pitanje života i smrti zaslužujete beskonačno puno zagrljaja, toplog čaja i zdravog pričanja o tome. Žao mi je što moraš da se nosiš s tim, ali baš sam ponosna na tebe jer to nije posao za svakoga i jaka si! Sjeti se svih ljudi koji su tu zbog tebe”, pišu korisnici.
“Kad sam počela specijalizaciju, primila sam djevojčicu”
U komentarima se javila i jedna doktorka.
– Manje od mjesec dana nakon što sam počela sa specijalizacijom, iz pedijatrije sam primila djevojčicu od tri godine koja se žalila na glavobolju i povraćala. Mama je odbijala hospitalizaciju, ali ja sam imala neki loš osjećaj i jedva sam je nagovorila da ostanu da je pregledamo. Ispalo je da ima agresivan i rijedak tumor na mozgu. Uputili smo je dalje neurohirurgu, nedjeljama nakon toga sam bila totalno dekompenzovana, nisam mogla ni da spavam ni ništa i sto puta u danu sam se pitala šta mi to treba u životu i zašto ne odustanem na vrijeme – piše doktorka.
Pitala je tada, kaže, iskusnije koleginice u kojem trenutku se navikneš i takve stvari počnu manje da te pogađaju, odgovor je bio jasan i nedvosmislen – nikada.
– Na neki način i ne želiš da prestane da te pogađa jer znaš da si i dalje ljudsko biće i da ti je stalo do pacijenata i da ćeš možda taj isti dan spasiti neki život. Moj savjet je da ne držiš to u sebi i da pričaš o tome koliko god treba i pusti da budeš ljudsko biće i osjećaš, iako nam govore da treba da se distanciramo. Kad vidiš pacijenta koji ide kući u mnogo boljem stanju od onoga u kojem je došao i znaš da si ti barem dijelom zaslužan za to, zaboraviš barem na kratko na svu muku i ružne stvari našeg posla – poručuje joj doktorka, dodajući kako i nepotrebnih smrti “isto nažalost ima previše u hrvatskom zdravstvenom sistemu”.
– Što zbog manjka osoblja i ostalih resursa, što zbog loše organizacije. Nemoj sebe kriviti, vjerujem da daješ sve od sebe, kao i većina – zaključuje.
Podršku medicinskoj radnici dali su i korisnici koji za smrt bližnjeg krive lekare.
Da je bilo više ovakvih ljekara, možda bi mi očuh bio živ
– Očuhu je pukao čir na želucu. Otišao je u bolnicu nakon što je povraćao krv nekoliko sati, tamo su mu rekli da nije gadno i neka ide kući. Stara je molila da ga zadrže, ali ne, njemu je okej i neka ide kući. Došao kući i sljedeće jutro umro. Stara vrištala i probudila me da pokušam da mu pomognem. Kad sam ga okrenuo, oko litra krvi je izletela napolje i bio je hladan k'o led – opisuje jedan korisnik i nastavlja:
– Možeš pretpostaviti nivo mržnje i ljutnje koji smo imali svi kući. Ali kad ovakav post pročitam bolje mi je, jer barem nekog ima ko nije hladni idiot da ga živo zaboli. Treba ceo život ovako, da, baš da popraviš statistiku odnosno razmjeru debila nad kvalitetnim doktorima. Da je neki drugi doktor bio kao ti, očuh bi mi danas bio živ. Uradiš šta možeš i ideš dalje, nisi Bog da praviš čuda – poručuje, prenosi “Net.hr”.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu