Isidora Sekulić je kroz svojih deset molitvica, šaptanih u topčiderskoj crkvi u Beogradu, prešla preko one međe i onih zaklona u čovjeku koji se rijetko otvaraju, i tako posijala riječ koja popravlja i nadoknađuje. U čovjekovom životu ipak je malo takve slovesnosti, malo iskrenih poniranja, i premalo vlastitih riječi koje su sjeme za drugu dušu. Većinom su pljeva praznih misli.
Isidora počinje svoje molitve iz najužeg tjesnaca u biću, gdje logos ovog svijeta baca svoje oružje pred slutnjom moći logosa nevidljivog svijeta, rekavši da čovek bez dna i mulja ne postoji. Talog moj sam. Najčešće bježimo od sukoba unutar sebe jer znamo da ostaje talog, i znamo da smo pred licem dana drhtavi i ranjivi, ali ti konflikti i oblikuju biće za najljepše projave duha.
Činjenica je da nas u trenutku kada smo misaono sposobni da se nosimo sa svijetom, da donosimo odluke, i dalje uobličava na hiljade skrivenih i naočigled nevezanih događaja. I ogromna je naša iluzija da djelujemo iz dubine svjesnosti. Rijetko se dešava da sebe u potpunosti vidimo, a kamoli da svoj talog prigrlimo i osvijestimo. Mi talog ne priznajemo, brzo na njega zaboravljamo, a i time doprinesimo da po meni juri mutna pena, i u peni celo moje dno.
Da, većina nas poznaje ovakva stanja i ima potrebu da ih duboko sakrijemo. Na licima, u hodu, kretnjama, smijehu može se pročitati koliko su ona česta, ili koliko ulažemo truda da takav mulj postane tle za najljepši cvijet. Mnoge razlike među nama se kroz to ogledaju. Sama ova ideja i svijest da bez mulja ne postojimo dolazi od drugačijeg reda stvari, jednog neizmjernog poretka.
Isidora u trećoj molitvi Gospoda moli da pomogne i oprosti svima ljudima koji po danu često moraju umorno da sklope oči, a noću ostaju bez sna i odmora, strahujući od zelenog sjaja hladnog meseca. Sigurnost ima skupu cijenu, plaća se krupnim monetama besanih noći, dvoumljenja, održava se snagom da, vidjevši sebe u sebi, napravimo razmak u nervaturi tolicni da zraka jedna može da ga osvijesti. I onda jedino imanje postaje široko treptavo srce u kojem niče molitva, raste harmonija.
Strahujući da joj sjaj zlosluti ne naudi ili da je svojom gordošću ne unizi, Isidora obećava: Stojim u mračnom ćošku crkvice stisnutih zuba i pesnica ,jer su to moji čovečanski znaci strašnog napora da se obrvam, oborim, sitno i mekano sameljem. Kad budem sitna kao sivi morski pesak Tvoj, onda ću se dalje trošiti, Gospode, dok ne postanem kao magla taj čudni najprolazniji gost na zemlji.
Da, da se sameljemo i usitnimo kako bi oči mogle vidjeti svu ljepotu postojanja: ljepotu cvjetova, ljepotu izlazaka i zalazaka sunca, ljepotu zvjezdanih noći, ljepotu čovjekove duše. U topčiderskoj crkvici otvarao se prostor i ispod i iznad čovjeka, oslobođenog od svojih zebnji, od svoje gladi, od svoje pretilosti, primaknut bar za milimetar osovini bića. Prostor u kom je cjelina svega što nosi pečat trajanja i prostor gdje usitnjavamo sebe do nemara za taštinu svijeta, do stepena mirne molitve u ćutanju. Sve drugo je kucanje na mnoga vrata i lutanje, a jedina koja nam trebaju su u nama i jedino ih mi možemo otvoriti.
Kada se kuša moć hrama, i kada prođe početni grč molitve, Isidora osjeća da i nauka kida od Tebe, i da ljudsko znanje i računanje prirodnih zakona Tvojih vuče daleko od Tebe. Kako da prihvatimo i razumijemo suptilna tkanja čovjekova duha kad je naš um naučen uglavnom da razumije euklidovske zakone, logiku mača.
Još u ranoj mladosti naučimo da ne njegujemo posebna čula kojim bismo shvatili logiku cvijeta. Ipak takvim čulima, u svojoj biti pjesnička, može se proizvesti moć religije u sebi i prihvatiti mogućnost postojanja Boga. Kako su govorili istočni mistici: Bog je najnježniji oblik postojanja, vrhunski cvijet koji cvjeta u svakom trenutku ali ga ne vidimo.
Mi smo zaokupljeni svojom prošlošću i budućnošću, svojim lajkovima i dislajkovima, i ta logika može omogućiti da razumijemo određeni stepen postojanja materije i određene nivoe čovjekovog ponašanja, ali se njome ne može razumjeti cjelinu svijeta i vlastito mjesto u toj cjelini. Nerazumijevanje među nama je zakon, svako razumije određenu stvar iz svoje aksiologije, premda je u temelj i početak svega ušlo razumijevanje života.
Može biti da u djeliću svog trajanja, kada u nama procvjeta molitvena riječ, uđemo u duhovnu svoju sudbinu potpuno i urastemo u mir duhovni kao što orah uraste uljusku.
Slavica Malić, profesorica u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu