Nadmena ćutnja najčešći je epilog i kada mediji ili NVO traže ugovore na osnovu kojih su potrošeni milioni maraka narodnih para, informacije o tenderima, konkursima za zapošljavanje, koncesijama. Sve ovo javnost ima pravo da zna i to je pravo zagarantovano zakonima o slobodi pristupa informacijama na nivou BiH i entiteta. A zakoni iz ove oblasti su, pogađate, među onima koje niko ne zarezuje.
Ombudsmanu BiH je samo u 2018. godini stiglo 340 žalbi zbog kršenja Zakona o slobodi pristupu informacijama, ali da su se žalili svi koji nisu dobili traženu informaciju, bilo bi ih na hiljade, tvrde u medijima i nevladinom sektoru.
Ni nakon 19 godina od donošenja zakona, skoro ništa u ovoj oblasti ne funkcioniše, jer vlasti, koje narod zatrpavaju propagandom, ne biraju sredstva da sakriju bitne odluke i podatke.
Vlasništvo građana
Zapelo je već kod osnovnog principa: da su informacije javno dobro, dakle, vlasništvo svih građana. Većina organa vlasti, javnih ustanova i preduzeća taj stav ne uzima ozbiljno, o čemu svjedoči u činjenica da najčešće zahtjev za neku informaciju naprosto ignorišu.
Novinari su svjedoci da postoje i drugi vrlo maštoviti metodi za skrivanje informacija: odugovlačenje i iscrpljivanje, u nadi da će “dosadni novinar” otići za drugom pričom i pustiti ih kraju, ali i slanje uopštenih i neupotrebljivih odgovora, pa čak i dostavljanje odgovora običnom poštom u susjednu ulicu.
Kako izgleda “nadgornjavanje” medija i službi za odnosne s javnošću, dobro zna dugogodišnji novinar istraživač Vladimir Šušak.
Najviše se kriju, definitivno, dokumenti i odluke koji se tiču raspolaganja javnim novcem. Što je veći iznos novca kojim neka institucija upravlja, to je ona zatvorenija za javnost – kaže Šušak.
Najzatvoreniji
Ističe da je Vlada Republike Srpske najzatvorenija institucija u BiH, jer ne daje javnosti na uvid čak ni usvojene dokumente, koji bi trebalo da budu izloženi na internetu i svima dostupni “na jedan klik”. Zbog svega navedenog, novinari se dovijaju kako da svojim “posebnim kanalima” dođu do podataka koji su javno dobro.
– Vlada je najviši izvršni organ vlasti u RS. Dakle, oni donose izvršne odluke i barataju našim novcem, vrlo vješto i bezobzirno krijući gdje taj novac završava – kaže Šušak.
Koliko je Vlada RS transparentna svjedoče i brojna iskustva novinara Srpskainfo. Tako je, na primjer, Vlada RS odbila da našoj redakciji dostavi spisak funkcionera koji koriste stanove i apartmane u Administrativnom centru RS, poznatijem kao zgrada Vlade, pozivajući se, potpuno neosnovano, na zaštitu privatnosti stanara, koji o trošku naroda stanuju, koriste usluge čišćenja, troše struju i vodu.
Poseban je problem što u RS, po zakonu, javni organ ili javno preduzeće može naprosto, običnim dopisom i bez upute o pravu na žalbu, da odbije zahtjev dostavljanje informacije ili dokumenta. Takođe, Zakonom o slobodi pristupa informacijama u RS nisu propisane kazne za organ ili službenika koji ovaj zakon krši, pa se informacije mogu zarobljavati bez ikakavih posljedica.
Ne diraj pare
I iskustva Transparesti internešnela u BiH svjedoče da su organi vlasti na svim nivoima, ali i javna preduzeća i ustanove, najuporniji u skrivanju informacija koje se tiču novca. Bilo da se radi o platama direktora, naknadama članovima upravnih i nadzornih odbora ili ugovorima o milionskim poslovima, koji su sklopljeni nakon provođenja tenderske procedure, odbijenice su češće nego jasni odgovori.
– U slučaju plata i primanja pozivaju se na zaštitu ličnih podataka, odnosno zaštitu privatnosti, mada su sudovi u više navrata presudili da plate koje se isplaćuju iz javnih izvora ne mogu biti tajna – kaže Damjan Ožegović, istraživač u TI BiH.
Kad su u pitanju ugovori, najčešći izgovor jeste da je u pitanju “povjerljiva komercijalna informacija”, odnosno poslovna tajna, što, tvrde u TI BiH, ne pije vode.
– Ubjeđuju nas da sve informacije od javnog značaja imamo u tenderskoj dokumentaciji, ali to naprosto nije tačno. Ključna je informacija ko je na kraju dobio posao i pod kojim uslovima, a to se može iščitati samo iz ugovora – kaže Ožegović.
Podsjeća da su ugovori, koje sklapaju javni organi i javna preduzeća, dokumenti od javnog značaja, kao uostalom i zapisnici inspekcije, optužnice, te spiskovi zaposlenih, pa čak i ugovori o radu zaposlenih, koji plate primaju iz budžeta ili drugih javnih izvora.
Više od 200 tužbi zbog informacija
Damjan Ožegović podsjeća da TI BIH već 10 godina prati provođenje zakona o slobodi pristupa informacijama na svim nivoima i da su rezultati frapantni. Samo u prošloj godini im je tako, od ukupno 159 javnih preduzeća, njih samo 51 odsto dostavilo odgovor u zakonom propisanom roku.
– Mi se uvijek žalimo, a potom pokrećemo upravni spor. Imamo pozamašnu sudsku praksu, jer smo za 10 godina podnijeli više od 200 tužbi zbog kršenja ovih zakona i sudovi su uvijek presuđivali u našu korist – kaže Ožegović i podsjeća da je dostupnost informacija od javnog značaja temelj demokratije i jedno od osnovnih ljudskih i građanskih prava.
Ne valja ni zakon, ni službenici, ni procedure
Kakvo je stanje u oblasti pristupa informacijama svjedoče i preporuke Ombudmana BiH u specijalnom izveštaju. Institucija Ombudsmana traži da se na nivou BiH i entiteta pristupi izradi novih zakona, koji će, kako navode, “biti usklađeni s međunarodnim standardima”. Traže i obuku za “nosioce informacija” i službenike koji rade ove poslove, jer očigledno ni jedni ni drugi ne znaju svoj posao. Traže i – izradu vodiča za pristup informacijama i indeks registara informacija, kako bi one bile dostupne svim građanima.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu