Ovako za Blic počinje priču Tanja Tomović, babica iz Ginekološko-akušerske klinike “Narodni front”. Ona se ubrzo nakon mature na smjeru ginekološko-akušerska sestra zaposlila u klinici u kojoj i danas radi.
Kada sam ušla na ova vrata 1. jula 1990. nisam znala šta me čeka, ali sam jedva čekala da počnem da radim ono o čemu sam slušala svih tih godina. Učila sam mnogo i pripremala se za dan kada ću pomoći da na svijet dođe novi život – priča Tanja Tomović.
Nakon šest mjeseci učenja od starijih koleginica došao je i taj trenutak.
– Bila je noć, dežurala sam. Ušla sam u boks preplašena, srce mi je tuklo kao ludo, ruke su mi se tresle, oblivao me je znoj. “Ne brini ništa, dijete, polako. Sad ćemo mi to zajedno”, ohrabrio me dr Mika Pavlović. Sve se lijepo završilo, a kad sam krenula kući stigao me je adrenalin. Shvatila sam da sam počela da porađam – kaže ona.
Poslije 28 godina rada, ne može sa sigurnošću reći koliko je djece “dočekala”, ali imala je to zadovoljstvo, kaže, da pri porođaju pomaže ženama koje je nekada kao bebe prva uzimala u svoje ruke.
– Dešavalo mi se da sam porađala svoje drugarice sa njihovim kćerkama, a da sad porađam njihove ćerke, kao i da porađam snaje žena kojima sam pomogla da na svijet donesu sinove. Poslije svih ovih godina, to je nekako porodična tradicija – priča Tanja uz osmijeh.
Dok priprema mlađe koleginice, Tanja primjenjuje savjete koje je ona pri prvom porođaju dobila od doktora i iskusnijih koleginica.
– Jako je važno da se cijeli postupak gleda i pamti, da se “krade” od kolega: gdje se drže ruke, kako i šta se radi. Kada dođe trenutak, mlade babice će biti spremne da sve učine na pravi način. Sve slike se tad vraćaju – objašnjava Tanja.
Poistovećuje se sa svakom ženom koju je porodila.
– Uvijek se stavim u položaj da to sutra može da bude moje dijete, zamislim kako bih željela da se neko ponaša prema mojoj kćerki. Želim da meni bliski ženama to bude lijepo sećanje, a ne trauma – kaže iskusna babica.
Sada je, kaže, lakše raditi nego kada je počinjala.
– Nekada smo imali samo nekoliko aparata preko kojih smo pratili kontrakcije kod majke i otkucaje srca bebe, a danas ih imamo za svakim porođajnim stolom. Ali zadatak babice je ostao isti: da što je moguće više pomognemo ženama – objašnjava Tanja i dodaje da je ključ dobrog pristupa porođaju timski rad ljekara, babica, pedijatrijskih sestara i anesteziloga.
Iza zidova GAK-a Tanja je dijelila brojne trenutke sreće, ali je prolazila i najteže trenutke tuge.
– Trenutak kada treba da stupite u kontakt sa ženom koja je izgubila bebu je nešto najteže. Svaki put iznova osjećam bol, pošto nisam sigurna šta da kažem jer pomislim na to šta bih rekla nekome meni bliskom. Uvijek me dugo drži gorak osjećaj i razmišljam o tome šta je moglo da dovede do toga da neko u 21. vijeku izgubi bebu – navodi babica.
Narednih 12 godina, koliko ima do penzije, Tanja vidi kao nastavak dosadašnjeg puta.
– Voljela bih da ostanem tu gdje sam. Da prenesem mlađim koleginicama sve što umem i znam, a posebno kako da vole svoj posao, jer će im to najviše pomoći da uspješno pomažu porodiljama – zaključuje Tanja Tomović.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu