Redovna profesorka anglističke lingvistike i kulturoloških studija Univerziteta u Banjaluci, Danijela Majstorović, kaže da političke “elite” samo žele još više da BiH opljačkaju i da im to dobro ide.
– Uskoro nećemo biti vlasnici rijeka, vode, niti vazduha, kao što smo šutke prepustili državi vlasništvo, a potom privatizaciju, nad društvenom svojinom, fabrikama, zemljom, željeznicom – kaže Majstorovićeva.
Dodaje da se zapravo raspadom SFR Jugoslavije raspala i ideja socijalističke republike BiH.
– Ne kao utvare prošlosti, već i zaloga budućnosti. Ostala nam je Dejtonska tvorevina, opljačkana i osiromašena, u kojoj za mnoge naše sugrađane nema mjesta, života, ni budućnosti, kako za njih tako i za njihovu djecu, a da je za to iko odgovarao – kaže Majstorovićeva.
Periferija Evrope
Dodaje da smo postali zemlja evropske periferije i da još samo možemo izvoziti ljude.
– Nema nove političke vizije kako dalje, kako bolje, ni kako skupa. Za većinu država znači komad neba, komad hljeba ili posla, zdravlja i malo mira, možda boljeg školstva, zdravstva, prava i pravde. Nažalost, toga je sve manje. Neki su pokušali okupirati javne trgove i prostore s više ili manje uspjeha, dok drugi odlaze – dodaje Majstorovićeva.
U protekle dvije godine je kao dobitnica Humbolt stipendije na Univerzitetu u Gisenu istraživala tzv. treći talas emigranata iz Bosne i Hercegovine u Njemačkoj kao lingvističko-kulturološko istraživanje dijasporskih identiteta, govora i praksi, kako bi razumjela zašto ljudi odlaze.
– Razlozi su ekonomski, politička netrpeljivost, ali ponajviše nedostatak vizije budućnosti, koju oni projektuju na svoju djecu – ističe Majstorovićeva.
Božanska projekcija
Navodi da smo kroz ratove devedesetih i ratni legitimitet postali etnonacionalne grupe.
– A ovo nema puno veze ni sa istorijom niti tradicijom. Međutim, ta pripadnost je ne samo folklorna nego i ekonomska. Od identiteta se ne živi, ali postoji politički klijentelizam tako da se identitet za neke veoma isplati – priča Majstorovićeva.
Sociolog Ivan Šijaković objašnjava da prava elita nikada ne nameće svoj lični interes.
– Činjenica da su se političari nametnuli i zato izgledaju kao elita, ljudi ih poštuju. Većina ljudi gleda na vođe partije kao na božansku projekciju – kaže Šijaković.
Postavlja se onda pitanje kako pomiriti sve ove identitete s radničkim pitanjima, ne pristajući da igramo po pravilima koje su nam etnonacionalističke elite nametnule. Majstorovićeva smatra da je etničke i građanske identitete gotovo nemoguće pomiriti.
– Jer su nam oni kognitivno već dvadeset i kusur godina ispirani – objašnjava Majstorovićeva.
Različitosti
Šijaković dodaje da su etnički i građanski identitet dva različita koncepta, koja nije moguće uskladiti.
Ivan Šijaković– Nacionalni identiteti su čvrsti i duboko ukorijenjeni u dušu svakog čovjeka, koji se plaši da ih napusti – objašnjava Šijaković.
Dodaje da građanski identitet znači prihvatiti sve moguće različitosti, što u BiH nije moguće.
– Bilo je moguće možda od 1955. do 1985, jer je tada bio nametnut drugačiji okvir. Danas je to nemoguće, jer ne treba nikome, samo manjini, koje u BiH nema ni pet posto. Malo je građanske svijesti u Bosni i Hercegovini – ističe Šijaković.
Zato treba raditi na podizanju svijesti i kulturi dijaloga, dodaje on.
Danijela Majstorović smatra da promjena diskursa niti oživljavanje kulture dijaloga neće ništa promijeniti.
– Nije u interesu da je ima – smatra ona.
Kultura dijaloga
Navodi da dok god vlasnicima naših života odgovara ovakvo stanje, ono će i da traje.
Upravo to objašnjava i sociolog Šijaković, koji kaže da ljudi u Bosni i Hercegovini ne traže dijalog.
– Našim ljudima nije u interesu kultura dijaloga. Kada bismo prešli na dijalog koji podrazumijeva toleranciju, poštovanje drugog, izgubili bi birače i nestale bi partije. Znaju oni to. Čim vide neku toleranciju, birači napuštaju tu partiju i ona se marginalizuje – kaže Šijaković.
Nemogućnost postizanja dijaloga, stalno isticanje različitosti i međuetničke netrpeljivosti, uskraćena ljudska prava, ljudi bez jasne vizije i politika koja im ne dozvoljava napredak, čine da se nakon skoro 30 godina nismo pomakli s mrtve tačke i da ljudi odlaze.
– U nemogućnosti da nađu odgovore na mnoga pitanja, u sferi u kojoj je sve teže preživjeti i naći smisao kad se sve čini izgubljenim, ljudi odlaze bespovratno i s “ugrizom na duši”, kako reče jedan moj banjalučki prijatelj – priča Majstorovićeva.
Nikoga zapravo nije briga, a postaviti danas pravo pitanje znači pitati koga je briga.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu