Naime, Ivan je ostao bez oca kada je imao samo 12 godina.
Otac Velimir mu je poginuo na ratištu u Slavoniji 1991. godine, a Ivanova sestra Teodora je prije nekoliko godina ispričala potresne detalje.
– Tata je u novembru 1991. otišao na ratište u mjesto koje se tada zvalo Ćeralije, a danas je to Mašićka Šagovina. Otišao je svjesno, kao dobrovoljac. Znao je šta ga čeka i da se neće vratiti živ. Upucan je s jednim metkom – ispričala je i prisjetila se jutra kada je posljednji put vidjela oca.
– I danas zaplačem kad se toga sjetim. Tog jutra krenula sam u školu. Tata me je pozvao da mu sjednem u krilo. Pomilovao me je po kosi i saopštio da odlazi. Rekao mi je da brata i mene mnogo voli. Poljubili smo se i oprostili. Mama mu je slala pakete, ali taj posljednji nije primljen. Za Novu godinu, 31. decembra 1991, Ivan, mama i ja smo bili sami u stanu kad je zazvonio telefon. Dobili smo poziv. Rečeno nam je da se tata vodi kao nestalo lice. Bio je to najgori dan u mom životu – otkrila je, a pamti i taj kobni dan.
– Rekli su nam da je s neprijateljske strane napravljena zasjeda. Otac je krenuo da spase nekoliko porodica koje su Hrvati zarobili i više se nije vratio. Brata su prošle godine pozvali iz vojne policije da gleda slike na kojima se vidi kako su nam oca držali u kavezu – ispričala je Teodora, koja je rekla i da njen brat i dan danas pati za ocem.
– Oboje smo teško podnijeli gubitak roditelja. On je izgubio mušku figuru, otac ga je vaspitavao da bude fer i korektan, učio ga je kako da se brani. Ivan ne voli batine i ne bi mrava zgazio. Tata ga je vodio na utakmice, razgovarao s njim. Znam da bratu mnogo fali otac i da bi sve dao na svijetu da je sad sa nama – otkrila je sestra Ivana Marinkovića za Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu