Luka, Filip i Damjan Ćopić, rastužili su se. Ovdje dolaze povremeno s roditeljima, a žive u Zagrebu. Pisci su ih gledali, emocijama zapljusnuti, zamišljajući Branka u tim godinama.
Trojica dječaka, srećni što pripadaju lozi Ćopića, raspričala su se, na istom mjestu, zagledani u rječicu Japru, koja krivuda u podnožju sela i natmureni Grmeč, koji su Branka nadahnjivali za pjesme, priče i romane.
Školski raspust u Hašanima
Filip još nije pošao u školu, Luka je tek razdužio prvi razred, a Damjan se, kako je to Branko govorio u sličnim prilikama, junački obračunao sa gradivom petog razreda. U Hašanima provode školski raspust.
– Mi dolazimo i svaki vikend, iz Zagreba, ovdje u Hašane. Ponekada preskočimo jedan vikend ali sljedećeg opet dođemo. Ovdje nam se sve dopada, najviše Brankova kuća unutra, jer ima fotografije iz njegovog života i tu možemo slušati kako on čita svoje priče – pohvalio nam se Luka.
U knjizi, u Brankovoj kući, Damjan, Filip i Luka napisali su poruku. Naglas su je nama pročitali.
“Hvala, striče Branko, što si nam ostavio tako lijepe i drage uspomene iz djetinjstva i što si napisao tako puno priča za nas. Tvoji unuci Luka, Filip i Damjan.”
Mi smo ponosni, salutirala su nam trojica Ćopića, kao da su u nekom dječačkom stroju naoružani štapovima za ribu ili motkama za tjeranje stoke, pokazujući sklonost za pisanje. U ime svih govori Damjan Ćopić.
– U školi smo imali zadatak da nešto napišemo i ja sam to najbolje uradio. Pisao sam o Brankovom životu i njegovom zavičaju, o našem selu, jer i ja sam iz Hašana. Jeste da živim u Zagrebu, to je tačno, ali ja sam odavdje. Svi moji drugovi iz škole čuli su za Branka, baš svi… Čak smo i na likovnom času imali zadatak da nacrtamo njegovu kuću. Začuđeni su kada kažem da je Branko moj rođak – kaže on.
Tako, u velikom zanosu, opčinjen pjesničkim maštarijama i Brankovim zavičajnim pričama, a zapljusnut emocijama kao rječicom Japrom, priča Damjan Ćopić, učenik OŠ “Antun Gustav Matoš” u Zagrebu.
O Branku sve znaju
Luka pohađa prvi razred OŠ “Eugen Kumičić” u Velikoj Gorici.
Najstariji Damjan kaže da je Branko njegov pra-pra-stric, a voli ga kao da mu je otac, i rod najrođeniji.
– O Branku sve znamo. On je naš, a mi smo njegovi. Bio je veliki pisac kojeg su sva djeca svijeta voljela – raportira Damjan Ćopić.
Luka je nestrpljiv da i on nešto kaže.
– Branko je mome djedi i njegovim prijateljima čitao priče i govorio o sebi. On je pisao najljepše knjige i romane. Sigurno znam da je tako bilo – samouvjeren je Luka.
Najmlađi među ovom trojicom maštovitih i razgovorljivih Ćopića, plavokosi Filip sa nadimkom Fićo, sasvim sličan Branku u najranijem djetinjstvu, kada ga je djed Rade prvi put odveo u školu, ne zaostaje u razgovoru.
– Slušao sam njegove pjesme i priče, baš su zabavne i lijepe. Mnogo mi se dopadaju. Znam da je striček Branko imao prijatelja Nikoletinu Bursaća. On je bio jak, dobar i namrgođen, ljut sav, kao lav.
Tako Filip pokazuje svoje solidno poznavanje junaka iz Brankovih priča. Ponešto mu se u tome i pomiješalo. Zato Damjan, kao omiljenu lekciju, izgovara da mu je najdraža priča “Ježeva kućica”.
Tu se radi o jednoj Ježurci koju nisu druge životinje pozvale na ručak. Svi se njoj smiju jer ona voli svoju kuću više od svega. Neće da je napusti. Zapravo, oni i nemaju dom, jer ne znaju cijeniti to što on ima.
Ilija Bundalo izbavio Branka iz nevolje
Ilija Bundalo je komšija Branka Ćopića. Dijeli ih samo potok, čuvar uspomena na zajednički zavičaj, svjedok novije istorije, a naročito ratne bježanije, kada je spasio statuu velikog pisca, životno rizikujući. Svoj dom, ili kuću, morao je napustiti ali je nije zauvijek ostavio niti zaboravio. Živi u Banjaluci, a ovdje povremeno dolazi, pomaže da Hašani prežive, i prepričava uspomene.
– Dolazio je Branko u svoje selo, posjećivao komšije, sjedio ispred zadruge… Bio sam student u to vrijeme. Dočekivali smo ga pečenim jagnjetom ili prasetom. Jeo je prstima, rukama, bez viljuške i noža. A to je nama bilo smiješno, interesantno. Slušali smo, sa velikom pažnjom, svaku Brankovu riječ, a bio je veoma duhovit, i volio svoje selo, svoj kraj, ljude… – prisjeća se on.
Nije govorio o politici, samo prepričavao šale i dogodovštine…. Djelovalo je da ne cilja ništa ozbiljno, a zapravo, sve što je govorio bilo je realno i duboko promišljeno.
U početku, narod je vjerovao da se Branko njima ismijava, a nije bilo tako. Tek pred njegovu smrt i nakog toga, Gmečlije i Krajišnici, shvatili su tu Brankovu veličinu.
– Sada je sve kontra. U Brankovo vrijeme, a to pamti i moja generacija, njegovale su se drugačije vrijednosti. Svako se borio da bude dobar učenik, student, radnik, poljoprivrednik, pristojan i kulturan, koristan član zajednice… Sada se ismijavaju dobrom učeniku, ponižavaju vrijednog radnika i studenta. Nekada se vodila borba za udarničku zastavicu, a sada je sve vrijedno pod nogama, i ta zastavica, kao simbol borbe za napredak zajednice – kaže on.
Alija Sirotanović, rudar iz Breze, umro je u kuci na četiri vode, bez ičega a fotografija njegova bila je na novčanicama. Kada ga je Tito upitao, šta želiš Alija, kakvu želju da tebi ispunimo, on je odgovorio, treba mi veća lopata.
Brankova smrt
Kako je Ilija sa komšijama i zemljacima doživio Brankovu smrt, upitasmo. Na odgovor nismo dugo čekali.
– Brankova smrt je tuga za sve, kraj nekog vremena, epohe… Shvatili smo to, kao da nam je zauvijek otišao roditelj. I kada je živio u Beogradu osjećali smo njegovo prisustvo, bliskost, kao da je ovdje, u Hašanima. Poslije njega, taj barjak krajiškog duha u literaturi nije imao ko uzdići i ponijeti tako visoko – priča on.
Kada su u posljednjem ratu, 1995. godine, izbjegli, njega je u Prijedoru opterećivala misao na Branka.
– Njega, njegov lik u bakru, ostavili smo, a nismo trebali. Dan ili dva sam o tome promišljao i predložio zemljacima da i njega, njegovu bronzanu statuu koja se sada nalazi ispred Narodne biblioteke u Banjaluci, a bila je nekada ispred škole u Hašanima, izbavimo. Javili su se mnogi, htjeli poći, svjesni Brankove veličine. Moj rođak, pokojni Milan – Mile Bilbija i ja smo založili glavu za Branka. Njegova statua bila je izbušena, vjerovatno od njegovih čitalaca i zemljaka, kao što smo i mi. Ali, ta ratna tragedija, koja je razbuktala mržnju, nije birala žrtve, pa ni Branka. To je bio veliki poduhvat, a želja i ljubav, namjera da izbavimo našeg Brančila iz takve neprilike, postajala je još veća – objašnjava on.
Duga je to priča, poput romana „Ne tuguj bronzana stražo“.
– Branko u bakru, putovao je u mojoj prikolici, sa svojim narodom, privremeno bio svuda gdje smo i mi bili. Nije se vratio u Hašane, kao ni mnogi, nego je zastao u centru Banjaluke. Ja povremeno odlazim, družim se sa međedima i pominjem Branka – priča on.
Hašani sada djeluju tužno, navodi dalje Ilija Bundalo, zanesenjak i patriota, nostalgičar, tragač za korijenima i bogomoljama svoga kraja. Nesrećan je zbog opustjelih kuća i zapuštenih njiva.
– Na mome imanju bilo nas je dvadeset i petoro. Sada ja odoh, a ne ostaje niko. Oko kuće hodaju medvjedi, kako da su domaće, a ne divlje životinje. Medvjed dođe i stane pored prozora, sluša muziku i gleda u mene, i ja u njega. Niti se ja bojim njega niti on mene. Zaključio sam da voli muziku. Ni medvjedima, ni ostaloj divljači nije lako, jer gdje nema ljudi nema ni životinja. Ni života, za bilo koga. I medvjed se meni raduje, jer zna da će biti kukuruza i hrane. Ako nema mene ili drugih ljudi, ni životinjama nije dobro. Grmeč je pustolovina, tu nema ničega. Manjina koja ovdje živi bavi se poljoprivredom, proizvode mlijeko, kupus, povrće… Još se tu malo, sve sporije poneko vrti, ali kraj je na vidiku – rezignirano će on.
Književna kolonija “Rijeka misli”
U organizaciji teatra „Scena” Novi Grad, u Hašanima, rodnom mjestu književnika Branka Ćopića, pod Grmečom, početkom jula održana je 15. Književna kolonija “Rijeka misli”.
– Trudimo se da ime i djelo Branka Ćopića ne budu zaboravljeni. To je veoma teška uloga. Nisam siguran kako ćemo dalje, jer se ova naša misija zasniva na entuzijazmu i pomoći pojedinaca, projekata, ali izostaju institucije. Voljeli bismo da se možemo pohvaliti ali vidjećemo kako dalje – kazao je Srečko Marčeta, organizator književne kolonije, glumac i pisac iz Novog Grada.
Ovdje su oni koji vole Ćopića, zaključio je Marčeta. Na književnoj koloniji učestvovali su Enes i Asja Kišević, Sonja Padrov Tešanović, Brankica Radonjić, Siniša Tešanović, Irena Stanković, Anela Sijarić Vujnović, Enes Nikšić, Jelena Stojčinović i Srećko Marčeta.
Učesnici 15. Književne kolonije “Rijeka misli” okupili su se prvo kod Ćopićeve rodne kuće, gdje su govorili o piščevom životu i djelu. U Osnovnoj školi “Branko Ćopić” održan je poetski čas i pročitana djela nastala na prošlogodišnjoj koloniji.
Branko je živ i vječan
Enes Kišević, glumac i pjesnik porijeklom iz obližnjeg Ključa, godinama nastanjen u Zagrebu, redovno dolazi u Hašane, učestvuje na koloniji i, kako reče, raduje se susretima s Brankom Ćopićem.
– Srećan sam. Poznavao sam Branka i drugovao s njim. On je i sada za mene živ kao što su živi i njegovi književni junaci – kazao je Kišević.
Branko je sa mnom svakog dana, živ, u mome dahu, pripovijedao je Kišević, oslonjen o tarabe, pored Brankove rodne kuće, na njegovom ognjištu, u pitomini zavičaja…
– Bilo gdje da sam, u Zagrebu, Ključu, Hašanima, on je tu, sa mnom. Sve drage ljude, koje sam poznavao, oni u meni žive. Živjeće dok sam i ja živ. Branko je stvorio ljude, koji su življi od života, od života smrtnika. Prvo nas majka rodi, pa smo po njoj smrtni. Moramo sami sebe roditi da bi bili vječni. Treba imati Ćopića u svome rodu, da nas rodi. Tada, kao likovi, živimo, dok živi, dok traje književnost – zaključio je on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu