Psiholog Violeta Zoraja navodi da joj se obraćaju i djeca prije ulaska u adolescenciju. Ona pojašnjava da tinejdžeri uglavnom sami potraže pomoć, dok je kod mlađe djece uglavnom slučaj da roditelji primjete promjene u ponašanju. U svakom slučaju, tvrdi da je najvažnije rano prepoznavanje problema.
– Najmlađi dolaze i samostalno i sa roditeljima. Kada dolaze samostalno to je u nekom adolescentskom periodu i lakše im je da o svojim unutrašnjim konfliktima pričaju sa nekim ko nije član porodice. Stvari zbog kojih se najčešće javljaju su nesigurnosti u sucijalnim kontaktima, određene strepnje za budućnost, zbog strahova, odnosa sa vršnjacima u porodici, problema prihvatanja sebe u novom izgledu. Mlađi dolaze u pratnji roditelja kada oni primjete da problem postoji. Veliki problem izaziva nedostatak dovoljne i kvalitetne povezanosti i među djecom uopšte, kao i povezanost u porodici. Kada se dijete nalazi u sigurnom okruženju svi problemi se lakše primjete i blagovremeno se tretiraju – navodi ona.
Ipak, Violeta kaže da djeca nisu jedina koja imaju probleme. Globalno govoreći, prema njenom mišljenju, djeluje kao da je otuđenost sve veća među ljudima, te ni ne čudi broj onih koji se konstantno javljaju za pomoć.
– Nažalost povezanosti je sve manje, otuđenost je velika, samim tim ti problemi neki put ostaju neprepoznati, pa se iskomplikuju – pojašnjava ona.
Digitalno nasilje
Mnogi od nas u sebi kriju tjeskobu. Neki žele da pričaju o tome, traže pomoć, konsultuju se. Drugi pak, probleme zadržavaju za sebe, a kada dođu do tačke pucanja, povratka više nema. Jedna Beograđanka opisala je svoje iskustvo, kako joj se život promjenio u jednom danu jer je zbog digitalnog nasilja odlučila da se ubije.
– Koristili su moje fotografije, vrijeđali me na mrežama i to je trajalo mjesecima. Iako volim svoj život, u jednom momentu sam i ja poklekla i poželjela da prekinem mučenje. Srećom, nisam dovršila svoju namjeru. Sada kada pogledam, strašno je, ali tada mi je sve izgledalo nerješivo. Pomogla mi je podrška ljudi oko mene, motivisala sam sebe da se izborim i okončam agoniju, a danas mogu za sebe da kažem da sam uspješna i ostvarena žena – ispričala je ova Beograđanka sigurna u sebe i puna volje za životom.
Poručuje svima koji su na “rubu” da rješenje postoji, a da je ključno tražiti pomoć i razgovarati.
– Kod svih nas se ponekad ispolji neko nezadovoljstvo, ali taj urođeni instikt i borba za život treba sve da nadjača. Ne znam šta bi se desilo da me nisu okupirali nečim drugim. Da sam završila svoju namjeru, danas me se niko ne bi ni sjećao, zato molim vas tražite pomoć – apeluje ona.
“Okrenuo sam novi list, život je vrijedan”
Priča ove Beograđanke svakako nije usamljena, a to potvrđuje i iskustvo drugih koji su prošli kroz najmračniji životni tunel. Ipak, ono što ulijeva nadu je činjenica da većina pronađe svjetlo za kojim traga. Kako priča jedan njen sugrađanin, njegov put kroz mrak trajao je dugo, a tek kada je popio lijekove shvatio je koliko je život vrijedan.
– Uzeo sam lijekove, poželio da me nema, a onda sam se poslije nekoliko dana probudio na psihijatriji, svjestan šta sam učinio – počinje mladić.
Razlog za to bila je želja da pobjegne od svega. Tada, to mu je djelovalo kao logično rješenje, a onda kada je dobio novu šansu za život, shvatio je da nije jedini i da svako može da se oporavi.
– Tek kada sam došao na kliniku shvatio sam da nisam jedini sa depresijom, već da se dosta ljudi bori s tim. Finansijska situacija bila je okidač da poželim sebi da oduzmem život, ali i potiskivanje nekih stvari. . Teško mi je bilo da nađem posao u struci, pa sam radio nešto drugo, bio sam nezadovoljan. Ukratko, sve mi se skupilo – ispričao je ovaj mladić.
Kako je pojasnio nikada ne treba odustajati, već tražiti pomoć, ali ne pokušavajte ovo. Nije sramota razgovarati sa stručnjakom i na vrijeme spriječiti ovakve stvari – poručuje on.
“Nisam htjela da se ubijem, mislila sam da će bol nestati”
Glavna junakinja ove priče objašnjava da joj suicid nije bio cilj. Htjela je samo da se osjeća bolje, da nestane bol i patnja. Sve je počelo dana kada je njoj i njenoj porodici sve nestalo u pepelu. Požar je odnio dom, ušteđevinu, ali i njenu sreću.
– Suprug i ja smo mnogo radili i štedjeli. Jednog dana desio se požar i izgubili smo sve što smo štedjeli, a ostali su nam samo crni zidovi. Nisam željela da se ubijem, željela sam da pobjegnem, da nestane taj bijes i ta bol koju osjećam. Popila sam nekoliko tableta, misleći da će tako nestati. Ipak, umalo sam oduzela sebi život – priča ova hrabra žena.
Ona iz prošlosti nikada sebe ne bi zamislila u ovoj situaciji. Naime, cijeli život se bavila sportom, bila je borac. Ipak, doživjela je trenutak slabosti, a sada ima važnu poruku za one koji možda dožive isto.
– Ništa nije vrijedno da vi svoj život prekinete, mislite na djecu, porodicu, i tražite pomoć. Ne mogu da opišem koliko mi je žao – ispričala je ova Beograđanka, piše Telegraf.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu