Gvozden Otašević priča da je ratno izvještavanje bila i ostala jedna velika muka, naša zajednička.
-Naši vojnici, još dječaci, izginuše u minskom polju kod hrvatskog Karlovca, diktiram njihova imena a daktilografkinja u redakciji u Beogradu, plače, ne može da se zaustavi. I meni igra jabučica. Izvještavao sam najprije iz Prištine oko tri godine, odakle su me poslali, tako mi stoji u putnom nalogu, da izvještavam sa područja Banije, Like i Korduna. Čitav taj veliki prostor imao je samo pet telefona kojima su mogli da služe civili, dakle i novinari. Vojnić, Glina, Petrinja, Vrginmost i mislim Slunj. Čista lutrija bila je doći do slušalice i dobiti vezu. Ako ne može tako, onda trk u Bosnu, 60 kilometara. Hotel u Bosanskom Novom, na Uni, takođe je imao jednu liniju i bilo je Bože pomozi – kaže za RINU živa legenda čačanskog novinarstva i dugogodišnji dopisnik Politike Gvozden Otašević.
Zbog pjesme u zatvor
Priča da su mu ostali u sjećanju lijepi, ali i manje lijepi događaji koje je tokom svoje dugačke novinarske karijere zabilježio, a ima i anegdota koje sa osmijehom prepričava.
Kako je u prirodi čovjeka da kroz svoj život mnogo više zaboravi nego što zapamti, Otašević je svojevremeno, osamdesetih godina prošlog vijeka, obećao sebi da će jednom ipak objaviti zbog čega je neki čiča iz Trnave, sjedeći pijan pred prodavnicom, odatle morao da ide u zatvor na 15 dana.
– Prijatelj koji je bio na vlasti da mi na kratko da to pogledam pred njim i odmah počnem da se skiram: šta mi vrijedi što znam šta je bilo kad ne mogu to da objavim u izvornom obliku zbog onog glagola koji počinje sa j. Tridesetak godina kasnije, na kraju prve decenije ovog vijeka, evo nove prilike. Prošle su godine i vunena vremena i sad je došlo doba kad može da priča ko šta hoće, da laže i ništa da mu ne mogu. Sjetim se one moje bilješke i pošaljem je uredniku zajedno sa još nekoliko bisera iz ranijeg političkog života ovog grada. A on pametan, tekst stavio na prvu stranu „Politike”, onako kako sam ga sročio: „Kralju Pero, bog te j… što ne dođe kad si trebo”. Čitav tekst, inače, odjenuo sam u jedan aforizam. Mislim da ide otprilike ovako: Kakva su ovo vremena došla, mogu da pričam svašta i nikome ništa. Hoću, brate, kad lajem, da me košta – uz osmijeh priča Otašević, piše Rina.
Savjet za mlađe kolege
Za kraj, ovaj novinar starog kova naglašava da u ovom ne tako lakom poslu postoje ljudi koji su, polazeći doslovno od nule, napravili veliko ime u novinarstvu. Ali, sve je više slučajeva da se novinarstvom „bavi svako”.
-Mnoge kolege muku muče sa osnovnim oblicima gramatike: padež, vrijeme, rod, broj. Dovoljno je da stanu uživo pred kameru da biste vidjeli koliko ne znaju a mi, kažu teoretičari, danas živimo u vizuelnoj civilizaciji. Nedavno sam našao podatke o jednom istraživanju u Južnoj Koreji, koja je sada među vodećim privrednim silama svog kontinenta. Tamo čak četvrtina stanovništva ne čita novine niti gleda televiziju. Kako se, onda, obavještavaju o novostima? Jednostavno, svako nosi tablet i lista ga dok čeka prevoz ili sjedi u metrou. Sva je prilika da je to budućnost ove profesije i prilika za neke kolege da steknu slavu i novac – zaključuje Otašević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu