Iz našeg ugla

Gorka starost

„Bolje bi mu bilo da je poginuo u ratu. Otišao bi s ovog svijeta uvjeren da je imao divnu djecu i otadžbinu za koju je vrijedilo dati život. Ne bi dočekao da se pati, sam i napušten.“

Gorka starost
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS KOMBO

Ovim riječima jedan vetaran Vojske RS opisuje staračke dane svog ratnog druga.

Zvuči surovo, jezivo, nestvarno? Možda, ali samo onima koji ne čitaju novine. Jer, ko čita zna da su samo za tri mjeseca u Banjaluci i okolini dva starca izgorjela na spavanju. Jedan je zaboravio upaljenu grijalicu, drugi, koji je imao 92 godine, ložio je vatru. Htjeli su samo da se ugriju. Živjeli su sami. Nisu, valjda, htjeli da budu nikom na teret.

Stručnjaci kažu da je to danak siromaštvu, ali i sebičnosti i naopakom sistemu vrijednosti. Dok smo, socijalistički naivno, čekali da država odumre, ona je ojačala i postala nakaradna neman, na korist moćnima i bezobzirnima. Država se pravi mrtva samo kada treba da bude na usluzi građanima, pa i onim starim, usamljenim i siromašnim.

Odumire i porodična solidarnost. Živimo u porodicama u kojima, po cijenu zelenaškog duga, djeca moraju imati najskuplje patike i mobilne telefone, a stari roditelji ne moraju imati ništa. Oni su „svoje proživjeli“, treba da budu sretni ako ih ne tjerate iz (njihove) kuće, a ne tjerate ih dok vam mogu čuvati razmaženu djecu, praviti zimnicu i ćušnuti vam koju marku od penzije, kad zagusti i kad ispucate sve minuse na karticama.

U stara vremena, kada su današnji djedovi i bake bili dječurlija, govorilo se: „mlad delija, star prosjak“. Ali ta narodna poslovica nije služila za ponižavanje starih, nego za disciplinovanje mladih. Govorio se tako kćeri koja se previše kinđuri i sinovima koji se u zoru vraćaju iz kafane. Ali se to nikad nije govorilo vremešnom deliji, koji bi starost dočekao u bijedi. Računalo se da je takvom sve već jasno. Za takvog bi se uvijek našao tanjir toplog variva i sobica s krevetom, u rođačkoj ili čak komšijskoj kući.

Danas su drugačija vremena. Oni koji su najbolje godine proživjeli slušajući roditelje i roditelje svojih roditelja, uredno pozdravljajući starije komšije i trčeći im u prodavnicu, dočekali su da budu sluge svojih unuka. A djeca, koju su othranili, školovali i na put izveli, danas imaju pune ruke posla, jer valja platiti sve one patike, mobilne telefone, platit kredite i račune. Pa bi staroj majci ili ocu, najradije, kao i svojoj djeci, tutnuli u ruke tablet, da se nečim zabave i ostave ih na miru. Ali, ne vrijedi, ne znaju starci u tablet, i što je najgore, ubijeđeni su da u tim tabletima stanuju samo šarene gluposti i mamipare, da istinska mudrost stanuje negdje drugdje. Recimo, u bogatom životnom iskustvu.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu