Mislim da očevi nisu neophodni u životu. U mom odgoju otac je bio nevidljiv, ali je, samim tim što je bio prisutan, morao biti i neki model – započeo je.
Istakao je da mu je bio dobar uzor iako je bio alkoholičar. Ipak, alkoholizam je presudio braku Franje i Borke.
– Tako je propala jedna ogromna ljubav. Imao sam 10 godina, a moj mlađi brat pet. Kad čovjeku umre majka, to je velika katastrofa, jer je ona neko s kim se volite svakodnevno. Otac vam nikada na taj način ne povjerava osjećaje. Kada umre, vi zapravo krenete da provjeravate svoj odnos sa njim. Što sam stariji, čini mi se da sve više ličim na oca. Kada se penzionisao, otac se vratio u svoje selo – ispričao je Goran.
Dodao je da Franjo ispočetka nije želio u kuću uvesti struju niti vodu te da, kada dođete kod njega, morate da razgovarate i nema televizora.
– Inače, u tom selu je bio jedini koji je otišao u partizane. Ostali su bili u domobranima. Moja mama ga je uvijek zafrkavala kako je u partizane otišao zato što su tamo bile bolje ribe. Seoski pop ga je u šali nagovarao da ne ide iz sela, da ostane da kod njih umre, jer na groblju nisu imali nijednog partizana. Kuća mu je bila malo izvan sela, u nekom šumarku – kazao je.
Prisjetio se kako je jednom, vraćajući se sa neke turneje, iznenada svratio do njega. Nije se mogao najaviti zato što on nije imao telefon, prenosi Kliks.
– Već je bio pao mrak. Pričao sam i provirio kroz prozor. Otac je sjedio za stolom, pustio tranzistor i pjevao. Sam. Ide pjesma, a on hvata one seljačke kvarte i kvinte. Ponekad bi s tim svojim seljacima svirao violinu. Često o sebi mislim na taj način. Mogu se zamisliti – dodao je Goran.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu