Žalosno je, ali istinito da zelenila ima sve manje, a Vrbas, umjesto blaga, sve više liči na deponiju za odlaganje smeća sa neprohodnim i urušenim obalama. Sve je to plod nemara, od pojedinaca pa do sistema, koji jednostavno ne želi ili nije zainteresovan nešto da preduzme po tom pitanju.
Ono čega imamo, sve više i više, jesu nove stambene zgrade. One niču kao pečurke poslije kiše na svim mogućim mjestima, svaka sa po nekoliko stotina stanova. To nije ništa novo. Proces betonizacije Banjaluke traje godinama i sve administracije su to nijemo posmatrale. Zašto bi sada bilo drugačije? Zašto bi aktuelna administracija imala drugačiji stav? Zašto bi oni nametnuli drugačija pravila ? Takva gradilišta donose novac u gradsku kasu, kroz razne dozvole i naknade, a poznato je da novca nikada nije dosta.
Možda zato što je u zadnje vrijeme, više nego ikada, vidljiv nedostatka prostora za sadržaje koji bi građanima omogućili da kvalitetno žive i da dišu punim plućima. Čak bi se moglo reći da se investitori takmiče ko će više zgrada/tornjeva “ugurati” na što manjem placu.
U takvoj situaciji Banjaluka dobija nova naselja koja će uskoro postati urbana geta. Kako? Skoro sve te lokacije imaju dosta toga zajedničkog, tužno zajedničkog. Nagurane zgrade omogućuju stanarima da jedni drugima zaviruju kroz prozore ili balkone, htjeli oni to ili ne. Parking mjesta, ako ih i ima, mogu se naći “na kašičicu”, dok su zelene površine misaona imenica. Investitori taj sadržaj, koji obogaćuje prostor i nudi bolji kvalitet života stanara, posmatraju izgleda kao psovku ili svetogrđe, jer ga nema.
Šta to znači za one koji žive u tim zgradama?
Za odrasle, beskrajno nerviranje zato što nemaju osnovnu privatnost i što se moraju s komšijama i raznim pridošlicama “otimati” za parking mjesto. Djecu, koja odrastaju na takvim mjestima, očekuje manjak prostora za igru i druženje. Umjesto igrališta ili, ne daj Bože, manjeg parka, oni imaju ulicu ili uličicu, koju dijele s naguranim parkiranim vozilima. Alternative su školska dvorišta, koja su ko zna koliko daleko, ili drugi parkovi, kojih nemamo. Tako se rađa nova slika grada, koja svoja blaga, zelenilo i čist Vrbas sa urednim obalama, ima samo u sjećanjima starijih stanovnika ili na fotografijama.
Struka bi na ovo mogla reći da nisam kvalifikovana da govorim o prostornom planiranju, projektovanju i građenju. To je tačno. Nisam. Međutim, slika te nove Banjaluke, koju svaki dan gledamo, nije nimalo lijepa. Puna je betona, bez prostora na kojem se može živjeti i uživati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu